SVI U BOMBU ZA OSLOBOĐENJE
Tena ERCEG
25. listopada, 2006.

U Južnoj Koreji se danas nalazi 35.000 američkih vojnika, dok ih je u Japanu još 40.000. Iako oni nominalno služe za potrebe obrane tih dviju zemalja, poznato je da je američka administracija taj plan obrane početkom 90-ih godina nadopunila planom za napad na Sjevernu Koreju, a postoji i rezervni plan za zauzimanje sjevernokorejskih nuklearnih postrojenja, čija je "jedina" mana prevelik broj žrtava. Naime, Bill Perry, ministar obrane u Clintonovoj administraciji, sredinom 90-ih je procijenio da bi u tom napadu bilo ranjeno ili ubijeno 52.000 američkih i 490.000 južnokorejskih vojnika, kao i neodređeni broj civila, i to samo u prvih 90 dana

Sjevernokorejski nuklearni test koji se dogodio 9. listopada neki su stručnjaci ocijenili kao izrazito opasan, budući da bi mogao rezultirali domino–efektom kojim će se cijela sjeveroistočna Azija u kratkom roku pretvoriti u nuklearnu i sigurnosno nestabilnu regiju, dok neki drugi vjeruju da će se prašina uskoro slegnuti, a rezultat će biti samo još jedna nuklearna država čije ćemo postojanje biti prisiljeni priznati. Sigurno je, međutim, da je taj test još jednom potvrdio svu jalovost, pa i licemjerje Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT) i Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), koja bi ga trebala provoditi, a bolje upućeni znaju i da do svega ovoga nije došlo slučajno.

Najlakše bi bilo tvrditi da je Kim Jong Il narcisoidni fanatik čije ponašanje određuju isključivo osobne frustracije, no posljednjih 60-ak godina svjedoče da je ono uvelike i rezultat dvostrukih standarda kojima se rukovode same nuklearne države, među kojima je i svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (Rusija, SAD, Francuska, Velika Britanija i Kina), te agresivne vanjske politike Sjedinjenih Država prema Sjevernoj Koreji od prvih dana njezinog postojanja.

Gorko sjećanje

Za razliku od nekih drugih zemalja neprijateljski nastrojenih prema SAD-u, Sjeverna Koreja zaista ima razloga da se boji globalnog policajca, s kojim je službeno još u ratu. Njoj je kao sovjetskom satelitu od samih početaka suprotstavljeno prijeteće američko prisustvo u susjedstvu, koje se, osim u posvemašnjem političkom preziru, ogleda i u činjenici da se u Južnoj Koreji i danas nalazi 35.000 američkih vojnika, dok ih je u Japanu još 40.000. Iako oni nominalno služe za eventualne potrebe obrane tih dviju zemalja od napada onih iz neprijateljskog bloka, poznato je da je američka administracija plan obrane (OPPLAN 5027) početkom 1990-ih godina nadopunila onim za napad na tu zemlju i rušenje Kim Jong Ilova režima, a postoji i rezervni plan za zauzimanje nuklearnih postrojenja, čija je "jedina" mana prevelik broj žrtava. Naime, Bill Perry, ministar obrane u administraciji Billa Clintona, sredinom 1990-ih godina procijenio je da bi u tom napadu bilo ranjeno ili ubijeno 52.000 američkih i 490.000 južnokorejskih vojnika, kao i neodređeni broj civila, i to samo u prvih 90 dana, pa se Clinton tada okrenuo pregovorima koji su do kraja njegovog mandata postali i iznimno uspješni.

Tijekom Korejskog rata ranih 1950-ih godina Amerikanci su obje Koreje doslovno prekrile tada novim oružjem, napalmom, a u Japanu je tijekom nuklearnog bombardiranja Hirošime i Nagasakija ubijeno i 10-ak tisuća korejskih prisilnih radnika, pa je sjećanje o tome ukorijenjeno i u korejskom narodu, dok je, s otvaranjem CIA-inih dosjea iz tog vremena, objelodanjena i informacija da je američki general Douglas MacArthur '50-ih vrlo ozbiljno kontemplirao bacanje 38 atomskih bombi na Sjevernu Koreju.

Slijedeći trendove, tadašnji sjevernokorejski diktator Kim Il Sung već je sredinom 1955. godine svoje istraživače poslao u Moskvu na konferenciju o nuklearnoj energiji, a malo zatim i u novoosnovani institut u ruskoj Dubni gdje su naučili osnove nuklearne fizike. Sve do 1984. godine na Sjevernu Koreju nije se gledalo kao na nuklearnu prijetnju, a američka CIA njihov je nuklearni program smatrala zaostalim, da bi se dvije godine kasnije pojavile utemeljene informacije da Pyongyang možda ipak sprema nuklearni bombu. Tijekom 1980-ih godina izgrađena su dva postrojenja za proizvodnju plutonija, od čega je jedan osigurala tadašnja pakistanska predsjednica Benazir Bhutto, a notorni pakistanski znanstvenik i trgovac nuklearnim materijalom A. Q. Khan tijekom sedam godina 13 je puta posjetio Sjevernu Koreju, prodao joj centrifugu za nuklearni reaktor, a njezine znanstvenike obučavao u glavnom pakistanskom nuklearnom postrojenju, Khan Research Laboratoryju.

Pretpostavlja se da je, osim od Pakistana, tijekom Hladnog rata Sjeverna Koreja nuklearnu pomoć dobivala i od Rusije, Kine, Japana, Austrije, Francuske, Kanade, Njemačke, Rumunjske, Indije, Irana, Ukrajine, Kazahstana i Demokratske Republike Kongo, te od brojnih svjetskih privatnih kompanija, pa čak nesvjesno i od IAEA-e, budući da je Choi Hak Gun, tadašnji sjevernokorejski predstavnik u sjedištu agencije u Beču od 1974. do 1978. godine uredno njuškao po agencijskoj biblioteci i sakupljao potrebno znanje. Za to vrijeme, cijela jedna generacija znanstvenika doslovno je uništena u nuklearnim ispitivanjima, a potrošena je gomila novca zbog čega je narod gladovao.