KUD PROĐU POPOVI, DOLAZE TOPOVI
Bojan MUNJIN
27. prosinca, 2006.
Poznati disident Mihajlo Mihajlov nedavno je rekao da ono što je Savez komunista predstavljao pod Titom, to je u današnjem društvu Srpska pravoslavna crkva. Mi unazad puno godina preživljavamo jedan proces koji je sada na vrhuncu, a zove se klerikalizacija društva. Crkva je danas prisutna u svim porama javnog života; ovde se posvećuje oružje, protivavionska odbrana, čitavi pukovi vojske, da o preduzećima i kafanama i ne govorim. Taj proces odnosa između trona i oltara započeo je još davne '89. na Gazimestanu kada se Milošević domogao vlasti, ali iz te brazde naša se crkva do danas nije pomerila
Predavač na beogradskoj Pedagoškoj
akademiji, publicist i prevodilac, Mirko Đorđević (69), dugogodišnji je
analitičar srpskog društva i žestoki kritičar crkve, a deseci njegovih eseja i
knjiga, kao što su "Osmjeh boginje Klio", "Znaci vremena", "Sjaj
i beda utopije" i "Srpska konzervativna misao", prevedeni su na
više evropskih jezika. Radovi Mirka Đorđevića kao i njegove neprestane
javne polemike pokazuju da je unutarnjim etičkim integritetom moguće spasiti
elementarnu ljudskost pred poplavom javnog nemorala. ________________________________
- Kakav je utjecaj Pravoslavne crkve u
javnom životu Srbije danas?
- Stvar sa našom Pravoslavnom crkvom, čiji
sam ja vernik, danas stoji loše. Poznati disident Mihajlo Mihajlov
nedavno je rekao da ono što je Savez komunista predstavljao pod Titom, to je u današnjem društvu Srpska
pravoslavna crkva. Naša crkva je u ovom momentu pre svega prepoznatljiva kao dominantna
politička snaga u permanentnoj sprezi sa strukturama moći. To je deo onoga što
u istoriji crkve nazivamo savezom između trona i oltara, a u srpskom društvu je
savez između pravoslavnog oltara i političkog trona tandema Koštunica-Tadić
aktualan i belodan u svakodnevnom političkom životu. Da bi se taj savez razumeo,
potrebno je uzeti u obzir jedan važan element, a to je ono što se u istoriji
Srpske pravoslavne zove filetizam a u slobodnom prevodu to bi značilo: moje
pleme, moja vera… Najprostije rečeno, filetizam je crkveni nacionalizam koji je
doduše prisutan i u drugim crkvama, ali nacionalizam najgore vrste trenutno je
prisutan u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Drugačije rečeno, mi unazad puno godina
preživljavamo jedan proces koji je sada na vrhuncu, a zove se klerikalizacija
društva.
- Kako se ta klerikalizacija vidi golim
okom?
- Crkva je danas prisutna u svim porama
javnog života. U hrišćanstvu se jako dobro razlikuje sfera svetog i sfera profanog,
a u Srbiji se danas posvećuje ili blagosilja sve i svašta i to čine crkveni
velikodostojnici. Od prostorija političkih partija čiji prvaci metanišu pred
raspelom a do juče su bili gorljivi ateisti, pa do onoga što izaziva totalnu
konsternaciju: ovde se posvećuje oružje, protivavionska odbrana, čitavi pukovi
vojske, da o preduzećima i kafanama koji se takođe blagosiljaju ne govorim. Taj
proces odnosa između trona i oltara započeo je još davne '89. na Gazimestanu
kada se Slobodan Milošević domogao vlasti, ali iz te brazde naša se crkva do
danas nije pomerila.
Srastanje s vlašću
- Kako to da se crkva u tranzicijskim
društvima nije transformirala?
- Pod komunizmom crkva je bila
marginalizovana, potisnuta iz javnosti i svedena na uzak prostor između porte i
oltara pa smo u ono vreme očekivali da će padom jednog takvog totalitarnog
sistema doći do takozvane duhovne obnove. Dogodilo se da je izostala bilo kakva
duhovna obnova i crkva se pojavila na političkoj pozornici, pri čemu je posebno
konzervativan postao blok istočno-pravoslavnih crkava. Ne zaboravite da dok su
rimokatolici u dvadesetom veku imali jedan iskorak ka novim vremenima poznat po
onoj talijanskoj reči agiornamento sa Drugim vatikanskim koncilom, u
pravoslavlju takvih sabora ili koncila nije bilo. Verovali ili ne, zadnji sabor
pravoslavnih crkava dogodio se pre hiljadu dvesto godina. Pravoslavna crkva
uvire u matricu konzervativnih društava, tradicionalno je srasla s vlašću i
vekovima se molila caru, a ne samo za cara. Zato Pravoslavna crkva nema ni
jedan odgovor na savremene probleme globalnih razmera koje kao crkva može da
ponudi. Na primer, Pravoslavna crkva nema ni u naznakama ono što se zove
socijalna doktrina, za razliku od Katoličke crkve koja takvu doktrinu ipak ima.
Generalno, ima nešto što je karakteristično na celom ovom balkanskom ili
južnoslavenskom prostoru, u islamu, katolicizmu i pravoslavlju. Ove vere nisu
ponudile formulu nove evangelizacije, nego su ušle u brazdu sticanja moći.
Srpska pravoslavna crkva, koja je vekovima važila za vrlo siromašnu crkvu u
materijalnom pogledu, danas prvi put u svojoj istoriji više nije siromašna...
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.