Svatko se od nas tko nešto piše teško i bolno rastajao sa
svojom Olimpijom, trsio se prezirati tu novu tehnologiju, potom, kada se više
na tom planu nije dalo napraviti ništa što ne bi zvučalo potpuno iracionalno,
spremio taj svoj stari pisaći stroj na sigurno, u neku ladicu, sumnjičavo
vrteći glavom i mrmljajući: nikad se ne zna, neka se nađe! Nije trebalo dugo
kako bismo shvatili sve mogućnosti nove tehnologije, interneta posebno,
zahvaljujući kojemu više nije bilo moguće sačuvati javnost od prava da sazna i
najstrože čuvane tajne. Postalo je nemoguće da, metaforički kazano, muž tuče
ženu i maltretira obitelj, a da mu za nasilje ne saznaju susjedi, informacije o
tragedijama, ratovima ili velikim znanstvenim, umjetničkim postignućima s
jednog kraja svijeta izlaze na naše ekrane netom su se stvari dogodile, više se
ne mogu sakriti nikakvi mračni događaji iz života važnih pojedinaca, pa radilo
se i o proustaškom govoru nekoga predsjednika, a da taj ne osvane na nekom internetskom
portalu.
Internet je, konačno, sredstvo pomoću kojega je i Hrvatska
onemogućena u skrivanju svojih grijeha od onoga svijeta čiji ravnopravni dio
želi biti i zato je internet moj junak godine na izmaku, onaj koji je za
demokratizaciju i slobodnu razmjenu informacija, dakle samu slobodu, učinio
više od bilo kojeg političara ili stranke, a i zato jer se na njegov moralni
lik obrušila svom snagom moćna institucija, katolička crkva. Njegovu pravu
funkciju virtualnog kurira, prenosioca važnih informacija, omogućili su naravno
i ove godine stvarni ljudi, novinari, znanstvenici, pisci... Svi oni koji sebi
i drugima žele bolji svijet, ili oni koji ne trpe da baš čitav život provedu u
državi koja kleca pod stigmom ratnih zločina, poput primjerice urednika Ferala Drage Hedla koji je poput mrava
strpljivo potrošio i ovu godinu kako bi svojim tekstovima razotkrio vinovnika
možda najtežih ratnih zločina u Hrvatskoj, onih osječkih, i u konačnici za taj
svoj trud bio nagrađen međunarodnim strukovnim priznanjem.
Ne može se i ne bi bilo pravedno u tom važnom poslu suočenja
s istinom o ratnim zločinima koji je svakako ovdje obilježio proteklu 2006.,
preskočiti premijera Sanadera, kojemu u zasluge ide da je barem dijelom
olabavio one fatalne uzde kojima je politika do jučer pritezala pravosuđe i
između ostaloga diktirala mu nonšalantan odnos i prema ratnim zločinima i
njihovim izvršiocima ili nalogodavcima. Glavaš je tako otišao u pritvor,
odnosno bolnicu, i sasvim je svejedno je li on, kao što se spekulira, ozbiljno
bolestan ili i dalje histerizira u nastojanju da izbjegne sud i pravdu. Njega
će, naime, ovako ili onako, neki sud svakako sustići.
A ona Evropa u koju Hrvatska želi i treba ući kako bi postala
dijelom razvijenoga svijeta, sa svim njegovim manama i vrlinama, mogla je
upravo putem interneta saznavati o svakom koraku u procesuiranju Glavaša, ali i
o svakom posrtanju domaćeg pravosuđa još uvijek zagađenog starim kadrovima i dalje
neslobodnog unutar sebe sama. A baš je pitanje slobode što ga promoviraju nove
tehnologije, naročito internet, bilo na kraju ove godine kost u grlu katoličkoj
crkvi, pa se sa svoje vatikanske ponistre njezin šef jako okomio upravo na
individualne slobode, medije i nove tehnologije, posebice internet, a iz
njegovih se riječi dalo iščitati kako se potreba za bogom i spasiteljem gubi
pred "invazijom tehnologije i virtualnog oceana interneta", čime je
Papa zapravo izrazio golemi strah Crkve pred činjenicom da prolazi vrijeme velikih
manipulacija istinom i da suvremeni čovjek, suočen s lažnim mitovima i tajnama
koje to više nisu, živi svoju depresiju, ali i uživa svoju slobodu.
Okomio se Papa, ne samo na medije i nove tehnologije, nego i
na one slobodne i važne pojedince koji svojim postignućima doista mijenjaju
svijet, ali i dovode u pitanje božju svenazočnost, prigovorio je oštro, urbi
& orbi, otkrivanju tajne ljudskoga genoma, pa se na njegovoj podužoj listi
opasnih pojedinaca može prepoznati i naš Miroslav Radman, vrhunski znanstvenik
uronjen u taj proskribirani svijet genoma, sve u nastojanju da se pronađu
lijekovi protiv najtežih bolesti i time produži ljudski vijek. Isti taj Papa
samo dan ranije jednako je oštro osudio eutanaziju, čemu je povod bilo isključenje
respiratora, dakle eutanazija, Piergiorgija Welbyja, Talijana koji je punih
deset godina živio nepokretan priključen na cjevčice, a kojemu je potom, zbog
vlastite želje za smrću i realiziranog prava na nju, onemogućen crkveni pogreb.
Sve po pravilima katoličke crkve koja će tamo, u Italiji, omogućiti na primjer
sve crkvene počasti na pogrebu nekog istaknutog mafijaša, a u nas podupirati
one najgore, takozvane rodoljubne mafijaše, koji su bogatstvo stekli
pljačkajući društveno, ili ratne zločince skrivene pod floskulom očuvanja
digniteta domovinskog rata.
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.