VLADAVINA AUTIZMA SRĐAN VALJAREVIĆ, JEDAN OD NAJPOZNATIJIH SUVREMENIH SRPSKIH PISACA MLAĐE GENERACIJE, GOVORI O SVOM NOVOM ROMANU "KOMO", POEZIJI, TE O SVOJIM VEĆ ČUVENIM ŠETNJAMA

VLADAVINA AUTIZMA
Mića VUJIČIĆ
31. siječnja, 2007.

Diktatura bivšeg režima je još prisutna, kao uzrok ovoga što imamo danas. I ovo danas jeste baš posledica i katastrofa tog poslednjeg režima koji je doneo toliko zla. Oporavak od toga je jezivo spor. Autizam je normalno stanje posle toga. Stvari se menjaju sporo. Tako da je to stanje i danas jedna katastrofa. Život je i dalje težak, turoban, i svako upoređivanje sa drugim državama je besmisleno. Kao i procenjivanje koliko to može da traje. To je nešto što ja ne mogu da procenim. Ovde nema više ratova i to je jedino dobro, ali ima previše žrtava, kao i ljudi koji su se navikli na lagan novac koji nije zarađen

srdjan_valjarevic_3_120.jpg

Beogradska izdavačka kuća "Samizdat B92" objavila je novi roman "Komo" Srđana Valjarevića, jednog od najpoznatijih savremenih srpskih pisaca mlađe generacije. Ubrzo potom, "Samizdat B92" je predstavio i novu zbirku pesama ovog pisca: "Džo Frejzer i 49 (+24) pesama", u kojoj se, recimo, nalaze ovakvi stihovi pod naslovom "Klinč": "Zovem se srđan valjarević/rođen 16.7.1967. Beograd/imam male šake i debele usne/imam hiljadu dolara/zarađenih u mašinobravarskoj radionici/čitam Šervuda Andersona veoma sam loš/udvarač/ne studiram ništa/ne govorim razgovetno/volim flomastere/ volim kad žensko nosi mušku košulju/volim Patagoniju/volim punjene paprikemislim da sam dripac."

Srđan Valjarević je do sada objavio pet romana, dve zbirke pesama, a za najnoviji roman "Komo" dobio je književnu nagradu "Biljana Jovanović" koju dodeljuje Srpsko književno društvo.

Pretjerana uživanja

- Vaš glavni junak dobija Rockefellerovu stipendiju i odlazi na jezero Komo da piše roman. Šta se potom događa sa njim?

- Glavni junak dobija tu književnu stipendiju, i iz Srbije, te 1998. godine u novembru, odlazi na jezero Komo. Tamo je pisanje romana poslednja stvar koja ga zanima. Naravno da taj boravak nije mogao da bude ni odmor, ni avantura, niti bilo šta drugo što bi se moglo nazvati "korisno provedenim vremenom". Ali sigurno ne ni zloupotrebljenim ili neiskorišćenim, barem za ono za šta je on u tom trenutku jedino bio jedino i sposoban. Tada, to je bilo previše slobode i lagodnog života za nekoga iz Srbije, gde je život bio tegoban u svakom smislu. I junak se nije dvoumio, uostalom kao ni ja, od prvog trenutka, prvog buđenja u ogromnom belom krevetu za dve osobe, ali bez druge osobe, što je bilo još bolje, u sobi jedne stare luksuzne vile, sa pogledom na jezero Komo.

Pisanje romana me tada uopšte nije zanimalo. Piskarao sam nešto u notes, kao i uvek, ali roman o tome sam napisao sedam godina kasnije, i uživao sam dok sam pisao o junaku koji je tamo uživao, onda, onako kako je umeo, u svojoj pogubljenosti i svemu drugom što uživanje donosi sa sobom. Preterana uživanja su uvek neka vrsta pogubljenosti ili problemi sa svešću, ali tada drugačije nije ni moglo da bude. Ili bar ja za bolje nisam bio sposoban.

- I u ovom romanu imamo vaše već čuvene šetnje koje su postale svojevrsni literarni brend. Kako su vam se nametnule te šetnje glavnih junaka?

- To je nešto što sam upražnjavao i kao jako mlad, tada je to bilo nešto što bi se moglo nazvati tumaranjem ili prosto gluvarenjem, i nekim sklanjanjem od života, a onda i kasnije, šetnje su mi postale uobičajen način da se premestim iz jednog dela grada u drugi. Da ubijem vreme, kao i da dobro razmislim o nečemu što treba da radim. Mada je zauvek besciljna šetnja neki možda i najlepši odmor od svega. Besciljna šetnja, baš kao i besciljne misli. I prisutan si i odsutan, istovremeno. Stan ili soba su mi oduvek služili samo da obavim ono što moram, spavam, jedem, čitam, napišem ili uradim nešto. I onda odmah napolje. A kasnije kad na sve to, ili slično tome, naiđeš i u literaturi, dobiješ potvrdu da to i jeste jedno veliko uživanje. Mislim na tekstove Roberta Walsera, Henry David Thoreaua, Knuta Hamsuna i japanskog pesnika Bashoa. I još nekih, da ne nabrajam.

- Čini se da glavni junak šeta i odlazi sve dalje i dalje od Srbije, ali što više hoda, to je zapravo sve bliži svojoj zemlji i problemima u njoj.

- Uzmimo to ovako: što duže i duže šetaš unezveren po svojoj sobi, to si bliži svojoj fotelji ili krevetu i problemima od kojih ne možeš da pobegneš. Ali vremenom se to menja, kao i sve drugo. Mene više i ne zanima "moja zemlja i problemi u njoj". Mene ipak mnogo više zanima i uzbuđuje šetnja, bilo gde, manje unezverena i bez ikakvih problema.

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.