ARHITEKTI MUZIKANTI
Mladen ŠKREBLIN
4. srpnja, 2007.
Horvatinčić je, nakon neočekivanog posrnuća njegova glavnog partnera, krenuo u ishođenje lokacijske dozvole ne bi li nakon verifikacije izmjena GUP–a na Skupštini, dodatno ojačane s 87 amandmana "bandićevih urbanista" koji u njoj sjede i glume demokraciju, uspio otvoriti gradilište i porušiti što stigne, dok preko ljeta u Zagrebu "nikoga nema". A nakon toga sagraditi ono što je Bandiću platio. No, Bandića neće uskoro trebati smjenjivati ni Antunovićka niti Milanović, niti bilo koja "njegova partnerska nacionalističko/ruralna stranka". To će učiniti upravo oni koje je on sam prozvao "Pokretom bez kučeta i mačeta", oni kojima se, međutim, pridružuje sve veći broj građana
Već deset godina u Zagrebu ne "stanuje" ili, kako
se to obično kaže - nije "među nama" - Zorislav Perković, urbanist/demograf (1933.–1997.). "Zorko" ili "Perkins" je u urbanističkim
institucijama prethodnog društva i države svojim istupima, tekstovima i djelovanjem
općenito, na prvi pogled "zbunjujućim načinom", zastupao važno
mjesto: poziciju osviještene marginaliziranosti i "uzaludne"
kritičnosti u državnim institucijama!? Takva pozicija, koju smo možda bolje
prepoznavali u književnosti i filozofiji tog vremena, nikada na prvi pogled
nije išla "do kraja". Pravila se "ludom" - i na mnogim
"prekretnicama društvenog smisla" – kao da je pokrivala oči, nos i usta...
Složit ćemo se odmah: konkretna realizacija, tzv. životna praksa onih društava
koja su se pozivala na socijalizam, gazila je preko leševa posve zločinački –
kad god bi to smatrala "potrebitim"!
Međutim, ono što se pokušavalo realizirati u Jugoslaviji, usprkos
svim staljinističkim infekcijama, zastupalo je "tendenciju dobra" -
društvenog/javnog dobra. Kritička pozicija, koja je mislila da, za svaki slučaj,
"ponekad treba držati fige u džepu" ili "u metafori" – za
razliku od beskompromisnog i istinoljubivog "Praxisa" - pokušavala je
ipak izgovoriti ili napisati sve što misli o kontekstu. Svjesna da je
"zaštićena samorazumljivim rukavicama podobnosti". Deset godina nakon
Perkovićeva "odlaska", sve
je jasnije da njegova pozicija – "užasno nedostaje"! Tadašnje
urbanističke institucije izgledale su svemogućno i moćno, ali su im
"socijalna težina i specijalistički jezik" omogućavali uspješnu kolaboraciju
s lošom vladavinom. "Znalo se" da se one često ne mogu - mada pune
vrsnih stručnjaka - suprotstaviti protuurbanom partijskom diktatu koji je vodio
brigu o tome da "socijalizam ne pobjegne s puta".
Perković se,
međutim, dosjetio jadu i mada se mnogima činilo da je "pobjegao u
neozbiljnost" (Zorislav Perković,
"Bijeg u neozbiljnost", Horetzky, 2002.), on je vrlo precizno i ozbiljno
izgovorio i napisao sve što je mislio! No, SKH, u drugoj polovici osamdesetih
godina, na kraju s dodatkom – stranka demokratskih promjena – već je
tolerirala, štoviše – prizivala i pozivala ovakve neprilagođene stručnjake...
Užasan smrad
Kad god me nešto "svrbi" oko nedavnih događanja na
Cvjetnom trgu i u Zagrebu općenito, pa onda imam potrebu pobjeći u novi
"neozbiljni tekst", posvećen očekivanom silovanju "Bandića i drugova" - na ovoj ili
nekoj od brojnih drugih gradskih lokacija - sjetim se onog što je Zorislav Perković pisao prigodom
obnavljanja zagrebačkog Trga Republike, pred Univerzijadu, 1987. godine. Perković je pristup obnovi središnjeg
gradskog trga usporedio s ambicijom seoskog gazde koji se zadužuje da bi
organizirao bogatu svadbu - u njemu stranom urbanom prostoru. Pritom je
arhitektima "usputno poručio" - da su oni muzikanti na takvim
svadbama. Muzikanti, a ne muzičari!
Pitat ću se u narednim tekstovima: zašto u današnjoj hrvatskoj
državi - koja do daljnjega odbija razumjeti da su socijalno pitanje, očuvanje
okoliša i održivi razvoj njen "jedini zadatak" - arhitekti i
urbanisti i dalje žele biti tek muzikanti na nacional-kapitalističkim obojenim
priredbama vladajućih? I zašto - zbog nekritičkog prihvaćanja nametnutih
"uspješnih poduzetničkih projekata", koji u Hrvatskoj, u stvari,
predstavljaju servis sumnjivo stečenog kapitala u nedavnim ratnim
"tranzicijskim" pljačkaškim događanjima u zemljama bivše Jugoslavije
i SSSR-a - ne mogu biti čak niti dobri muzikanti? Tu je poziciju na hrvatskoj
estradi, uz mnoge koji su se svojski trudili, već odavno osvojio Thompson.
Međutim, kao u onoj rijetko zgodnoj tv-reklami - za septičke
jame i mirisnu kanalizaciju – tu "nešto smrdi, nešto užasno smrdi"!
Kako objasniti uvaženom evropskom arhitektu Borisu Podrecci, i drugim pozvanim hrvatskim i evropskim arhitektima/muzikantima
na Horvatinčić/Bandić/Dakićevom "natječaju
Cvjetni prolaz" na Preradovićevom trgu u Zagrebu, da je ono što oni tamo
sviraju - ustvari thompsonovsko ponašanje!? Zašto zagrebački "Cvjetni
trg" i splitska Riva, već preko pola godine predstavlja ključno mjesto
pitanja o smislu gradova i načinu na koji se njima upravlja u Hrvatskoj?
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.