Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
MELIORACIJA
18. srpnja, 2007.

Dobro to zvuči, naivcima primamljivo, to da će on, Sanader, iskorijeniti sve ostatke gliba i močvare, samo ne kaže kako će to učiniti, s kojim ljudima, s onima istima koji su hrvatsku močvaru stvarali ili s nekima novima ili... I kako bi to duboke naslage mulja jedne društveno-političke močvare čistili oni koji godinama, kao na braniku domovine, stoje na njenim rubovima ili se u njoj još i brčkaju i točaju?

Premijer Sanader, međutim, svjestan je milozvučnosti takve retorike, makar se radilo tek o sporadičnom mlaćenju po glavi nekog manje moćnog močvarnog čudovišta, primjenom metode odricanja od dojučerašnjih prijatelja ili suradnika, pa je dobar primjer "otkaza" punomoći gradonačelniku Splita, ili onaj potpunog usamljivanja stanovitog Ivana Kapetanovića, koji je odjednom, nekako baš kao po partijskoj direktivi, ostao sam samcat na megdanu USKOK-a i ostalih mehanizama tobožnje pravne države, pa ispada da je čovjek kupio, devastirao, gradio i razgrađivao kilometre zemljišta na Braču, sve onako na svoju ruku, bez pozadinskih jakih igrača koji su mu davali zeleno svjetlo, sve dok stvari nisu otišle predaleko, da bi se onda, uz pomoć stare metode naručenih novinskih tekstova, od toga "developera" ograđivali svi meritorni, naročito Sanaderov gubernator za Dalmaciju, Jerko Rošin, a koji osim redikuloznih bujica obožavanja upućenih Sanaderu, uporno ponavlja i kako on ne poznaje toga Kapetanovića, pogotovo ne kao premijerov savjetnik za prostorno uređenje, mada bi, već po opisu radnoga mjesta, trebao znati što mu se sve i kako uništava pred samim nosom.
 
Stoga se Sanaderovi retorički predizborni pokušaji sušenja močvare razbijaju svako malo upravo o one naslage iza kojih čuči netko od njegovih, iz najbližega mu tima, pa kada tako tajnik HDZ-a Ivan Jarnjak, kao svjedok na započetom suđenju za ratni zločin u Medačkom džepu, kaže kako tamo gdje je ustanovljeno počinjenje teških ratnih zločina nad srpskim civilima nije bilo nijednog civila, pa dakle nije bilo ni zločina, te da je on ionako, te 1993., o ratnim zločinima saznavao iz novina - a to uzgred rečeno znači iz Ferala i Globusa, jer ostali medijski junaci tada su također spavuckali u zajedničkoj močvari - onda to najbolje govori o nemogućoj misiji predsjednika iste stranke, misiji sušenja močvare i sadnje tulipana na njenom mjestu.
 
A Ivan Jarnjak samo je metafora većine eminentnih hadezeovaca koji, kada je o ratnim zločinima riječ, pate od teške amnezije ili pak šalju uvijek istu zlokobnu poruku kako ubijanje srpskih civila zapravo i nije bio zločin, pa ga kao takvog nije ni vrijedilo upamtiti, a kamoli na vrijeme sankcionirati. Nije sigurno, međutim, da već sutra na prvu packu međunarodnih promatrača, koji prate suđenje za Medački džep, na takve izjave visokog partijskog činovnika, i Tuđmanova i Sanaderova HDZ–a, upravo premijer neće pokušavati spasiti obraz, i svoj i Jarnjakov, da bi već u narednom trenutku iz močvare nekontrolirano iskočilo neko drugo čudovište i uprskalo sve njegove napore da se prema vani prikaže kao uspješan šef pogona za melioraciju.
 
Situaciju mu naročito otežava i to što kosturi stalno ispadaju iz ormara, a ustajali se vonj močvare ušulja u sudnicu kada njegov sadašnji tajnik stranke i ratni ministar policije Jarnjak izgovori hladnu i bešćutnu tvrdnju prema kojoj ni onaj jadni Milan Rajčević kojega su "nepoznati počinitelji" svezali za auto, vukli, zatim ga razapeli između dva stabla i gađali noževima, i na kraju zapalili, nije, kao ni ostale žrtve, uopće bio stanovnik sela na području Medačkog džepa u rujnu '93. godine.
 
Upravo ta bešćutnost prema žrtvama, bilo druge nacionalnosti, bilo drukčijih uvjerenja, bila je i razlogom da je trebalo više od desetljeća kako bi se u zemlju dopremio ubojica osječkog šefa policije Reihla Kira i njegovih suvozača, Antun Gudelj, čovjek kojemu je močvara sudila čak dva puta, da bi ga 1997., ukazom Vrhovnog suda, amnestirala za teško ratno, a zapravo politički motivirano ubojstvo čovjeka koji je vjerovao da se antagonizirane Srbe i Hrvate na području Osijeka, te 1991., isplati miriti; vjerovao je Reihl Kir da treba razgovarati dok su iz Zagreba stizali jastrebovi Šušak i Vukojević u misiju provociranja ratnih sukoba koji su se ubrzo i rasplamsali. Sada kada je u istom cilju, tobožnjeg isušivanja močvare, Gudelj iz Australije deportiran u Hrvatsku na novo suđenje, vi se pitate tko je te '97. bio predsjednik Vrhovnog suda, kako se zovu članice sudskog vijeća koje su za Gudelja potpisale oprost i hoće li snositi neke konzekvence zbog amnestije ubojice četvero ljudi na punktu u Tenji?