POČASNI KRUG KREDOM
Bojan MUNJIN
4. listopada, 2007.

Slogan ovog BITEF-a "I to je pozorište", na žalost, ne odgovara istini i onome što smo vidjeli, pa je od velikih imena Kantora, Zadeka, Pine Bausch, Boba Willsona i drugova, ostao samo Jovan Ćirilov, vječni dječak festivala kao otpravnik poslova jedne ugasle komune slavnih. Stvarno najbolja predstava festivala, "Macbeth" iz Düsseldorfa, ostala je bez nagrade, a "Ex-pozicija" iz Zagreba kao autentično kazalište novih tendencija dobila je tek – specijalno priznanje

Prije četrdeset i jednu godinu kazališni festival BITEF djelovao je kao zabranjeno piće prve mladosti uz koje se moglo plesati po krovovima, a danas on pomalo funkcionira kao odležano sortno vino za kultivirane sjedeljke o tome kako je to nekad bilo. Dok je krajem šezdesetih na ulicama s obje strane željezne zavjese suzavac bio znak da ni lijevi ni desni režimi neće dopustiti skretanje s linije, BITEF je bio prostor umjetničke slobode koji ne priznaje nikakve autoritete, a danas je ovaj festival postao kazališni autoritet dok se sloboda u međuvremenu – umorila. Slogan ovog BITEF-a I to je pozorište, na žalost, ne odgovara istini i onome što smo vidjeli, pa je od velikih imena Kantora, Zadeka, Pine Bausch, Boba Willsona i drugova, ostao samo Jovan Ćirilov, vječni dječak festivala kao otpravnik poslova jedne ugasle komune slavnih.

Utješna konstatacija od koje nam se može samo osušiti grlo jest da su danas druga vremena, ali zato nema ni - šokova na pozornici. Da li nema velikih tema ili se BITEF u međuvremenu smanjio, veliko je pitanje. Kraće rečeno, može da bude, al' ne mora da znači, rekao bi običan narod negdje oko popularne Kalenić pijace u Beogradu. Sve u svemu, u prvom dijelu BITEF-a gledali smo (solidan) izbor redovnih predstava s repertoara drugih međunarodnih festivala (Emma Dante: "U Palermu", Viktor Bodo: "Samljeveninestao"), nešto uvjetne avangarde u obliku suvremenog plesa (Dalija Aćin: "Handle with great care"), već viđeni hiperrealizam ruske proizvodnje (Andrej Moguči i Aleksej Bogdanov: "Između psa i vuka") i jednu rekonstrukciju predstave iz – šezdeset devete.
 
Ovo posljednje je slovenska izvedba pod nazivom "Pupilija, papa Pupilo pa pupilčki - rekonstrukcija" što je, zapravo, komentar slavnog hita Dušana Jovanovića i kazališta Glej krajem šezdesetih u kome se pljuje po vjeri, naciji, crkvi i umjetnosti i pred očima gledalaca – ubija jedan pijetao. Stanoviti cinizam sudbine jest da originalna verzija s već famoznim klanjem pijetla nije gostovala na BITEF-u prije trideset osam godina, a njena današnja kopija u kojoj pijetao ostaje živ i zdrav – jest. Ova današnja predstava, u kojoj je publika trebala glasati da li je političko korektno ili ne da pijetao plati glavom, "ostavlja otvoreno polje za nova čitanja" kako kaže redatelj Emil Hrvatin (koji je u međuvremenu promijenio ime i prezime u Janez Janša), ali taj umjetnički govor o današnjici ipak koristi – stari obrazac.
 
I onda kada je predvidljiv i umjetnički otežao, i onda kada stupanj njegova erosa padne na stupanj miroljubivih općih mjesta, BITEF posjeduje kritičku masu socijalnog interesa koja je obnoviteljska: slapovi mlade publike slijevali su se na predstave iz večeri u večer, jake snage osiguranja dežurale su pred dvoranama kao da dolazi Putin, u krcatom gledalištu sjedilo se i na vatrogasnim stepenicama i na vazama za cvijeće, a karta više značila je ozbiljnu gužvu pred blagajnom.
 
Zaglupljivanje javnosti
 
Nekoliko paralelnih programa događalo se u isto vrijeme na desetak lokacija – smotra mladih stvaralaca Showcase, BITEF polifonija posvećena kazališnim istraživanjima za djecu, rasprave o scenskom dizajnu i kazališnoj edukaciji pod nazivom Kozje staze samoobrazovanja, izložbe, BITEF na filmu – koji su pokazali da ovaj festival čak i kad zapadne u neko međuvrijeme ipak bar malo zrači ludošću i znatiželjom.
 
Ta ambivalentnost današnjeg BITEF-a bila je vidljiva u njegovom drugom dijelu kada smo gledali najuzbudljivije predstave koje su ostale bez – glavnih nagrada. Prva od njih, "Rasprave" iz Finske u režiji Ville Walo i Kalle Hakkarainena, predstavlja kazalište novog cirkusa i proizašla je iz zasićenosti dvojice stvarnih akrobata neprestanim cirkuskim ponavljanjem jednako savršenih pokreta jer stvarnost oko njih – daleko je od toga. Zaglupljivanje javnosti kojim ovi cirkusanti svakodnevno zarađuju za život postalo je okidač za predstavu o javnom glupavljenju koje gledamo svugdje oko sebe. Ono što je fascinantno, vizualno je uzbudljiv način kojim dvojica performera pokazuju - uz korištenje videa i kartonskih ploha koje ruše i nanovo stvaraju barijere - kako se granica između medija i stvarnosti potpuno izgubila pa možemo biti "i s ove i s one strane ekrana", a da se zapravo ne pomaknemo s mjesta.