IMAMO KELNERA!
Marina BARIČEVIĆ
31. listopada, 2007.

Da spomenik mora imati svoj prostor, bila je prva pomisao kada se, ispod crne krpe, na svečanom otkrivanju ukazao ogroman i nezgrapan kip Stjepana Radića spušten dizalicom na ugao Jurišićeve i Petrinjske ulice u samom središtu Zagreba

Još je prije više od dvadeset godina u knjizi "Spomenici i obilježja" arhitekt Zdenko Kolacio naglasio važnost suodnosa između prostora i događaja: "Promatranje i doživljavanje prirode, gradskog krajolika i uopće svakog prostora u kojem treba oblikom, plohom i linijom, svjetlom i sjenom izraziti misao, prva je radnja u osmišljavanju arhitektonskog i kiparskog spomeničkog djela. Tu je polazište mjerilu, izboru materijala, kao i naglašavanju položene ili isticanju uspravne strukture…"

Da spomenik mora imati svoj prostor, bila je prva pomisao kada se, ispod crne krpe, na svečanom otkrivanju ukazao ogroman i nezgrapan kip Stjepana Radića spušten dizalicom na ugao Jurišićeve i Petrinjske ulice u samom središtu Zagreba. Omiljen u narodu hrvatski političar, zastupnik u Saboru i autor rečenice "srljate kao guske u maglu", Stjepan Radić došao je po drugi put među Hrvate u obličju brončanog kipa visine gotovo četiri metara i težine blizu tone. Grdosija je rad nepoznatog akademskog kipara Zorana Jurića (1962.) i navodno na "primjeren način materijalizira lik i djelo jedne od najznačajnijih hrvatskih povijesnih ličnosti".
 
Po mjerilu recentnog duha da je glomaznost ekvivalent važnosti, Radićeva glava već predstavlja platformu za ateriranje šugavih zagrebačkih golubova. Spomenik je nezgrapan i nesimpatičan te predstavlja veću čast autoru Juriću nego političaru Radiću. Naime, kipar Zoran Jurić uspio je nametnuti svoj prvi uradak u samo središte metropole. Iznenađen i sam uspjehom rekao je da ga je za takvu spomeničku spodobu inspirirala "kolektivna memorija o liku i djelu Stjepana Radića te da ga je doživio kao velikog govornika i buntovnika".
 
Dakle, zborsku narodnu kipotvorinu izabrao je, i tu se treba ponovno zabrinuti(!), žiri sastavljen od vrlo eminentnih javnih radnika i struke (Igor Zidić, Slavko Dakić, Stanko Jančić, Branko Silađin, Tomislav Viduka, Miro Vuco, Šime Vulas, Stjepan Radić, Josip Friščić…). Iako je jedna od lokacija za spomenik bio Trg Stjepana Radića, ipak je prevagnuo nostalgično–romantičarski razlog, naime, spomenik "gleda" prema knjižari u kojoj je radila Marija Radić. Tako je struka uvela u dosadašnja stroga i određena pravila o prostornoj uklopivosti spomenika i odrednicu "podokničke" memorije. Spomenik nasuprot ženine knjižare!
 
Nastavi li se daljnje smještanje spomenika (a obećavaju nam ubrzo već Tuđmana, Mačeka, Kvaternika…) po sistemu gdje je koji veliki hrvatski muž kad bio, Zagreb će konačno postati odredište znatiželjnih turista iz cijeloga svijeta. Spomenik Stjepana Radića u pozi dobroćudnog kelnera pretile izglednosti financirao je HSS, a košta više od 700 tisuća kuna.
 
I na kraju retoričko pitanje: zašto se na ovaj javni natječaj nisu javila istinski velika kiparska imena da se prekine nakaradni niz političko–nekritične sadnje spomenika? Odgovor je možda – upravo zato što su Kipari siti vječne arbitraže politike.