Prije mjesec dana sestra mi je iz Zagreba
poslala dva velika paketa mojih stvari, knjiga, papira i spisa, koje je brižno
čuvala punih deset godina. Tijekom te davne 1997. živio sam između Agrama i
Beča – u Beču sam predavao na Slavističkom institutu, a u Zagrebu radio kao
urednik newsmagazina Tjednik, koji je
izlazio samo godinu dana, potom neslavno propao. Proteklo je od tad deset
godina. Zamišljen kao prvi poslijeratni hrvatski nachrichtenmagazin, Tjednik je
bio okupio neka vrlo značajna pera. Međutim loše redakcijsko rukovodstvo i još
gora financijska uprava nisu uspjeli publicirati list na tada tuđmanizirano
tržište tiska, tako da je iz broja u broj polagano tonuo, sve dok nije u ruke
dopao velikom oporbenom biznismenu Čačiću, koji ga je definitivno dotukao, ne
isplativši suradnicima ni krvavo zarađenu crkavicu.
Sve su to prošla vremena, tempi passati i ne bih se toga ni sjetio
da mi, velim, sestra nije sačuvala knjige, skice i rukopise iz toga vremena.
Nekolike kazetofonske vrpce i floppyji, koje sam jedva uspio otvoriti, jer ih
moderna računala ne prepoznaju, predočili su mi uglavnom nedovršene spise,
članke, polemike i pjesme, koje bi mogle biti tek kamenčići u mozaiku jedne
trajne tjeskobe, da ne upotrijebim neku težu riječ. Naišao sam tu na neke
knjige s posvetom od Ranka Marinkovića i Borisa Marune, par fotografija s Gotovcem
i Borom Radakovićem, svežanj nedovršenih prijevoda Enzensbergera i Ulle Hahn,
jednu nevažnu i nikad objavljenu polemiku, koju sam pohranio u poseban fascikl.
Sve ostale stvari – knjige, publikacije, časopise, pisma i skice - odmah sam
bacio u smeće.
Da stvari u životu ništa ne znače, prvi put
sam shvatio u proljeće 1992., kad sam katapultiran ratom izišao iz grada
doslovno u trapericama i jednoj košulji. Skupa s najmilijima potucao sam se
prvih mjeseci po nekim zagrebačkim rupama, ne našavši ni tople postelje, a
kamoli trajnog smještaja. Nismo imali novca, pa su nas i nekadašnji prijatelji
izbjegavali. Skupili smo neke krame po otpadima, dok glumac Relja Bašić mojoj
supruzi nije posudio jedan ormarić i četiri stolice, dio nekakve scenografije "Teatra
u gostima". Arsen Dedić nam je dao jedan stol i kad sam išao po njega, Gabi
nam je otvorila vrata. Htio sam se našaliti i zamoliti je da mi na taj stari
astal stavi autogram. Tako, nekako neosjetno, stvari su se oko nas gomilale, "lijepile",
pa smo u zimu devedeset treće u Dunaj već stigli s punim koferima.
U Beču smo tri mjeseca stanovali vrlo luksuzno,
u namještenom i toplom stanu koji je išao skupa sa stipendijom koju mi je
dodijelio austrijski PEN klub. Ali to je brzo proteklo. Kad smo odlučili
ostati, kunsthistoričar Christoph Geismar
ostavio nam je svoju garsonijeru kompletno sa stvarima, jer mu se nije
isplatilo vraćati ih u Njemačku. Prostor je bio pun apstraktnih skulptura,
grafika i reprodukcija, koje mi se nisu sviđale, a imena njihovih autora nisu
mi značila ništa. Pobacao sam većinu tih umjetničkih djela, jer se u ionako
skučenome prostoru nismo mogli kretati. Sačuvao sam tek neke knjige, među njima
monografiju o Josephu Beysu za koga sam bio čuo, te kontroverznom bečkom
umjetniku Wolfgangu Nitschu, koji mi je dotad bio nepoznat, ali čije ću krvave
performanse upoznati kasnije. Ali od svega mi se najviše dopao veliki zidni
sat, Bahnhofsuhr, imitacija
kolodvorskih ura, koji ću kasnije premještati u sve svoje unajmljene prostore.
Od proljeća 1992. preseljavali smo moja
obitelj i ja ravno trinaest puta. Budući da ništa nismo uspjeli ponijeti iz ratnog
Sarajeva, vucali smo za sobom te jadne stvari, kao ersatz jednog nevoljno napuštenog ambijenta. Ponekad bismo žalovali
za našim ostalim i izgubljenim stvarima, slikama, Draguljem i Tikvešom iz naše
dnevne sobe, vazom kupljenom u Kairu na bračnom putovanju, kamenom uzetim
ispred egipatske sfinge, filmovima i fotografijama djece, knjigama koje su nam
prijatelji poklanjali s posvetom, jednom papirnom ružom prepunom stihova,
vjenčanim prstenom moje majke, džepnim djedovim satom, gipsanom skulpturom Tina
Ujevića, spontanom skulpturom trsa iz Dragićine, odljevom jajačkoga grba, pločama
Ottisa Redinga i Ksenije Cicvarić, kafenim mlinom koji je istokario moj punac u
"Elektrobosni", jednom seharom, te drvenim sandukom "baulom"
u kojemu je moj stric početkom pedesetih ocu slao darove iz Amerike, srebrnim
beštekom koji je supruga kao djevojka kupila u nekoj staretinarnici u Moskvi, limenom
pepeljarom, ukradenom u dubrovačkome hotelu u časovima sreće...
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.