GORKI TALOG
Bojan MUNJIN
23. travnja, 2008.

Predstava "Naš dečko" naoko jednostavno slika odnose unutar četiri obiteljska zida među kojima roditelji ne razumiju odraslog sina, vlastite odnose i sebe same, ali autor toliko duboko zadire u ono što se zove gorki talog iskustva o kojem se ne govori da je već način kako je priča ispričana - mračno uzbudljiv sam po sebi. Predstava "Odmor od povijesti", pak, potpuno je izašla iz zgloba: igra se u knjižnici, a ne u kazalištu, glumci su tu negdje, dok gledatelji ne sjede, nego leže u montažnim krevetima jer oni ništa ne gledaju, nego – spavaju

Dvije kazališne premijere u Zagrebu - prva je komorna psihološka drama, a druga avangardni performans na "entu" potenciju – razlikuju se kao violinski koncert i čir na dvanaestercu, ali ujedinjuje ih iznimnost vlastitih ostvarenja unutar "redovnog" repertoara domaćih pozornica. Krenimo redom.

Za razliku od predstava kazališta "Gavella" posljednjih godina u kojima je škripalo i s pravim nabojem i sa suvremenim kontekstom i s glumačkom igrom, izvedba komada "Naš dečko" pogodila je, kako bi narod rekao, u sridu. Autor teksta je nama relativno nepoznati islandski dramatičar Havar Sigurjonsson, ali njegova odlično napisana suvremena drama o obiteljskim odnosima prva je odrednica visoke kvalitete ove predstave. Sigurjonsson naoko jednostavno slika prilike unutar četiri obiteljska zida među kojima roditelji ne razumiju odraslog sina, vlastite odnose i sebe same, ali autor toliko duboko zadire u ono što se gotovo u svakoj obitelji zove gorki talog iskustva o kojem se ne govori da je već način kako je priča ispričana - mračno uzbudljiv sam po sebi.
 
Prazna soba
 
Naravno, kao u svakoj drami, i ovdje postoji centralni problem; sin je homoseksualac, roditelji, naročito otac, teško se nose s tom činjenicom, ali sinovljeva nastranost i izdaja, kako ju roditelji vide, tek je kotrljajući kamenčić koji će zavaljati lavinu kronično neriješenih obiteljskih problema. U drami se pojavljuje i četvrti junak, sinovljev partner, nešto kao uljez, ali u situaciji koja je na momente na granici pucanja svi junaci imat će puno teži zadatak da se suoče sami sa sobom. U toj psihološki praznoj sobi nalazi se četvoro glumaca koji su krajnje ozbiljno shvatili svoj posao i treba im skinuti kapu s kolikom koncentracijom su uronili među kapilare jedne obitelji.
 
Možda najzahtjevniju ulogu imao je Darko Milas glumeći oca, koji je želio biti muškarac, a zapravo je bio slab, koji je želio voljeti sina, a zapravo ga je prezirao. Slijedila ga je Marina Nemet kao majka koja sve razumije i prašta, ali svjesna da puno toga nije učinila na objema stranama. Zamršenu vezu homoseksualnih partnera igraju Franjo Dijak i Ozren Grabarić, gdje prvi kao sin mora parirati ocu, a drugi mora živjeti u jednom odnosu kojem ne nedostaje problema te braniti princip slobode seksualne orijentacije.
 
Predstavu je režirala Franka Perković po vrlo mudrom principu nevidljive režije dopuštajući priči da sama bude ispričana, ali pazeći da tonus neuroze nikada ne padne. Sve u svemu, "Naš dečko" jest "Gavellina" uspjela predstava u kojoj su se pisac, glumci i redatelj našli u isto vrijeme na istom mjestu, dokazujući da zainteresiranost aktera za važnu temu u pravilu rezultira umjetničkim činom visoke vrijednosti.
 
Uski koridor
 
Kazališna trupa "Bacači iz sjenki" iz Zagreba, nakon velikog uspjeha s antipredstavom "Ex-pozicija" i slijedeći koncept koji bismo u slobodnom prijevodu mogli nazvati laboratorijem za reanimaciju čovjekove fantazije, napravila je novu kazališnu intervenciju u kojoj je sve stavljeno na glavu osim jednog – sjećanja.
 
Predstava "Odmor od povijesti" magična je bajka na granici sna i jave u kojoj publika – lišena uobičajenog kazališnog rituala i gledateljske distance - sudjeluje svim svojim bićem. To je predstava potpuno izašla iz zgloba: igra se u knjižnici ("Bogdan Ogrizović"), a ne u kazalištu, glumci su tu negdje, više kao članovi obitelji ili prijatelji dok gledatelji ne sjede, nego leže u montažnim krevetima jer oni ništa ne gledaju, nego – spavaju.
 
Predstava se odigrava u neko gluho doba noći, svaka izvedba igra se za samo 16 ljudi koji – kada su smješteni u krevete – ne moraju ništa raditi nego se prepustiti umoru i vlastitim mislima. Ono što gledatelji čuju prije nego neminovno utonu u san, nejasni su glasovi glumaca, isječci obiteljskih razgovora za stolom, intimni dijalozi između četiri zida, jeka udaljene prepirke i glazba koju kao da su već negdje čuli...