RADILA SAM SVOJ POSAO
Eldin HADŽOVIĆ
7. svibnja, 2008.

Ljubaznošću redakcije sarajevskih Dana, prenosimo razgovor s Dijanom Čuljak-Šelebaj, objavljen u zadnjem broju tog magazina. Razgovor je vođen povodom dženaze za 12 likvidiranih pripadnika ARBiH u Vranici - o čijem je hapšenju gospođa Čuljak-Šelebaj svojedobno izvještavala - a prenosimo ga jer predstavlja sjajan autoportret "ratnog novinarstva" i njegova moralnog mraka. Kratko reagiranje Feralova urednika također je preuzeto iz magazina Dani

Dijana Čuljak-Šelebaj Danima nije htjela dati intervju, već samo službenu izjavu, koja glasi: "Rat je ružno vrijeme u kojem novinari pokušavaju raditi najbolje što mogu. Kad gledam to s odmakom od deset godina, vjerojatno puno stvari ne bih na taj način uradila." Ostatak razgovora, čijem se objavljivanju žustro protivila, zaprijetivši čak i sudskom tužbom, nazvala je "prijateljskim ćaskanjem".

DANI: Gospođo Čuljak-Šelebaj, Vi ste, izvještavajući o zarobljavanju vojnika ARBiH u Vranici, 9. 5. 1993, rekli sljedeće: "Ova je zgrada među Mostarcima poznata kao Vranica, inače, sjedište zapovjedništva ARBiH i u njoj muslimanski ekstremisti drže zatočene hrvatske civile. (...)" Možete li prokomentirati Vaše tadašnje izvještavanje, tj. možete li nam reći šta danas mislite o tom događaju i o sebi?
 
ČULJAK-ŠELEBAJ: Za početak, morate shvatiti da je to bila sasvim normalna retorika za to vrijeme. Danas kad to čujem, zapitam se da li je stvarno moguće da sam ja to govorila. Prošlo je puno godina i na neke stvari možda gledam drugačije. Čujte, rat je uvijek prljava stvar i samo zavisi s koje se strane nalazite u tom trenutku. Ne možete gledati pojedinačno sve gluposti koje su se dešavale i s jedne, i s druge strane. Mislila sam onda ono što mislim i danas: ko god je ubijao civile, ili gađao civilne ciljeve, bez obzira kojoj "strani" pripada, treba da odgovara pred sudom za to, jer je to zločin, bez obzira protiv koga je uperen. Ja sam bila prisutna kad su te vojnike zarobili i doveli pred Ministarstvo obrane. Neke od njih – imena im, nažalost, ne znam – sam srela dan-dva kasnije na Heliodromu, išli smo tamo nešto snimati, ali se ne sjećam više jesmo li izvještavali o njima. Kasnije im se gubi trag, a ja nisam ni policijski isljednik, ni sudac, ni tužitelj da istražujem. Samo sam obavljala zadatke na koje su me urednici slali.
 
Crna ovca
 
DANI: Znači li to da su vas urednici slali na zadatke s unaprijed konstruiranom pričom?
 
ČULJAK-ŠELEBAJ: To nije istina! Taj dan su se u Mostaru vodile ulične bitke, a ja sam sa svojim snimateljem hodala ulicama i snimala što se snimiti dalo. Sasvim slučajno sam se zatekla pred Ministarstvom obrane kad je dovedeno tih 13 zarobljenika, jer smo tamo i inače išli po informacije. Pitala sam ko su ti ljudi i rekli su mi da su to zarobljenici iz Vranice. Ja sam ih tada snimila, a niko mi nije rekao šta taj dan "trebam da radim". Tako je to i inače išlo, odeš u Informativni centar, ili kako već da se to tada zvalo, i oni ti kažu: pucalo se tu i tu, ili napali su nas tu i tu, a mi smo uzvratili. Uvijek su "oni" napali, i tako je to bilo, na svim stranama, tako se izvještavalo.
 
DANI: Druga Vaša izjava, koja se također odnosi na ratni period, tačnije, na Dretelj, glasi: "Mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj". Vi ste, dakle, tvrdili da je koncentracijski logor bio "udoban smještaj". Kako to komentirate?
 
ČULJAK-ŠELEBAJ: Nije u pitanju Dretelj, nego Heliodrom, krivo su Vas brifirali.
 
DANI: Imam ispred sebe tekst iz Feral Tribunea u kom piše da se radi o Dretelju.
 
ČULJAK-ŠELEBAJ: Heh, Feral! Nikad u životu nisam bila u Dretelju, a prilog je s Heliodroma, reemitiran je nedavno u Latinici, i to je istina. Svojim očima sam vidjela ljude koji nisu htjeli otići odatle, jer nisu imali kamo – domovi su im bili porušeni, obitelji nestale, sela sravnjena sa zemljom.
 
DANI: Dakle, napokon, šta sad mislite o svom tadašnjem izvještavanju?
 
ČULJAK-ŠELEBAJ: Može li samo jedno kontrapitanje: jeste li vi razgovarali s Denisom Latinom?
 
DANI: Ne, nikad.
 
ČULJAK-ŠELEBAJ: E, on je imao svog omiljenog novinara Smiljka Šagolja, i ja za njega nikad nisam slala izvještaje.