Djevojčica koju sam gotovo svakog jutra
sretao na stubištu ili u liftu moje zgrade, mogla je imati kojih sedam ili osam
godina i zvala se Selma. Redovno me je učtivo prva pozdravljala s "kako
ste", na što sam u početku odgovarao "hvala na pitanju, dobro sam, a
kako si ti", da bih kasnije na taj pozdrav obično odgovarao s "dobro
jutro, Selmice", ili samo s "dobro jutro". Na rastanku, nakon
kratkotrajnog spuštanja dizalom, ja bih prvi obično rekao "doviđenja",
potom bi ona redovito odgovarala s "prijatno".
Djevojčica je bila rođena u vremenu nakon
mog odlaska iz grada i nije ni znala stare običaje. Tempora mutant mores. Rat je promijenio stanovnike zgrade, pa i
pozdrave s kojima su se oni nekad oslovljavali. Neki se mudrac, naime, tokom
paklenih godina dosjetio da su uobičajeno "dobar dan" i "dobro
jutro" komunistički pozdravi, kao i ono "doviđenja", pa je
umjesto njih uveo nove "kako ste" i "prijatno". Oni su
vrijedili za nepoznate ljude ili inovjerce, dok su za vjernike važili vjerski,
ali isto tako promijenjeni pozdravi.
Drevni i neposredni poklik
"zdravo" još prije rata bio je okvalificiran kao partizanski i gotovo
u potpunosti izbačen iz upotrebe. Tri Evanđelja, pak, navode da su Isusa
njegovi učenici oslovljavali isključivo tim pozdravom (zdravo, rabbi). Danas je
u Sarajevu ostao uglavnom u omladinskom slengu, u anagramiranome obliku
"vozdra". Mlada generacija često uzima za pozdrav tek obične usklike,
kakvi su englesko hi, ili talijansko ciao.
Zaista, reći nekome "zdravo", ima
li išta ljepše? "Zdravo" je i kratki izvještaj i pitanje: ja sam zdravo,
jesi li ti zdravo? On je ujedno i odgovor i na uobičajeni upit-pozdrav: kako
si? Ako je zdravlje naše najveće bogatstvo, potpuno je logično da je prvo
oslovljavanje među ljudima posvećeno njemu. U nas je pitanje o stanju
"kako si?" često transformirano u pitanje o izgledu, koje znači isto:
kakav si? Odgovor "dobar sam" znači isto što i dobro sam, zdravo sam.
U knjizi Neprestani ushit Pascal
Bruckner objašnjava da je pozdrav
"kako ste" nastao krajem feudalizma, kao egalitaristički nadomjestak
za pozdrave poniznosti, o čemu će biti riječi nešto kasnije. Prema jednoj francuskoj
predaji, pozdrav "kako si" medicinskoga je porijekla - kako idete na
zahod? Redovna stolica, naime, bila je indikator dobrog zdravlja.
To potvrđuje i njemačka inačica ovog
pozdrava Wie gehts, kako vam ide,
kako ide. Ona odgovara našemu upitnom pozdravu: kako je? Kakvo je stanje? Pošto
je pozdrav najčešće rutina, formalnost pitanja ima eho u formalnosti odgovora.
Na pitanje "kako ste", naime, mi odzdravljamo "dobro" i
onda kada nam ništa ne ide dobro, jer ne želimo otkrivati istinu o sebi,
pogotovo pred ljudima koje gotovo i ne poznajemo. Na veliku frekvenciju
pozdrava "kako ste", čuo sam i ovakve komentare: šta te boli briga
kako sam, niti si doktor da ti ja uopće odgovaram kako sam itd. Jer, zašto
bismo se, na koncu, uopće morali osjećati dobro i kome moramo polagati račune o
tome.
U starijim vremenima, onom nižem u
društvenoj hijerarhiji, međutim, bila je dužnost polagati račune i prilikom
oslovljavanja. Pozdravi "sluga sam pokorni", ili "servus"
(lat. sluga) nekad su isticali
bezuvjetnu lojalnost vladaru i vlasti, a danas se upotrebljavaju kao arhaični i
pomalo barokni oblici oslovljavanja. U Beču se pozdrav "servus" upotrebljava
kao uobičajeni generacijski ili gradski oblik intimnijeg oslovljavanja. U nas
izraz "sluga sam pokorni" najčešće ima blagoironično značenje, moguću
mjeru komunikacije u masovnome društvu, koje nastoji spojiti ljude različitih
nazora. Rječnik pozdrava, pak, najčešće je vokabular ispražnjenog semantičkog
znakovlja, ljuštura mrtvih pojmova, izanđalih od prevelike upotrebe.
Najstariji i najuobičajeniji pozdrav na
Planetu, "dobar dan", koji je temeljni pozdrav u većini jezika,
zapravo je nekad bio želja da pozdravljenom dan (jutro, večer) protekne u
dobrom zdravlju i vedrom raspoloženju, a danas je tek fraza, zvuk čiji smisao
više nije bitan. Nekadašnja lijepo smišljena želja pretvorila se tek u kôd
komunikacije, čije značenje više nije predmetom semantičke recepcije. U našim uvjetima
ono tek ima idejne konotacije, jer s njim se ne oslovljavaju, recimo, vjernici.
"Dobar dan" je oslovljavajući idiom civilnoga društva, baš kao i
oproštajni izraz "doviđenja". Vjernici će obično u pozdravljanju
isticati svoju lojalnost ili pokornost Bogu, ili vjerskoj dogmi, što je istodobno
i lozinka socijalne identifikacije.
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.