KAKO SE KALIO ČELIK
Igor LASIĆ
14. studenoga, 2002.

Pustoš u Željezari Sisak, koja je zapošljavala više od 13 tisuća radnika, govori o sadašnjem rejtingu čeličane. Ona više nikome ništa ne znači, ni stranim vlasnicima, koji su nedavno izašli iz nje, ni Vladi RH, koja onamo više ne želi ući

Sisačka željezara podsjeća na kakvu napuštenu kasarnu bivše JNA: od gradske četvrti Caprag prilazi joj se preko velikog parka s cjevastim skulpturama, dok unutar kruga upada u oko gvožđurija što trune kao da je odbačena u bijegu. Impozantne dimenzije svega u vidokrugu ukazuju na nekadašnje značenje čeličane koja je zapošljavala više od 13 tisuća radnika, a pustoš koja danas ondje vlada svjedoči o njezinom sadašnjem rejtingu. Željezara više nikome ništa ne znači, ni stranim vlasnicima, koji su nedavno izašli iz nje, ni hrvatskoj vladi, koja onamo više ne želi ući. Ustvari, gotovo nikome; jer postoji u Sisku i oko 1700 radnika koji su još uvijek u radnom odnosu sa Željezarom Sisak Nova d.o.o. i koji bi s definitivnim gašenjem tvornice mogli završiti na ulici.

Već su sada tamo, otkako je zaustavljeno i ono malo proizvodnje, jer dosad nije bilo novca za tri mjesečne plaće uzastopce i nema sirovina za preradu. Bili su i na trgu, ne samo na ulici, i to na Markovome, zagrebačkom, pred Vladom i Saborom. Ministri znaju sve o tome kako se kalio čelik u Sisku, ali smatraju da Hrvatskoj više ne treba crna metalurgija. Metalcima je jasno da Hrvatskoj ne treba danas pogon s onolikim brojem zaposlenih, ali da joj baš uopće ne treba... Početkom godine premijer Ivica Račan i potpredsjednik Vlade Slavko Linić prošetali su Željezarom hvaleći se uspješnim primjerom sanacije, privatizacije i privlačenja stranoga kapitala. Slavlje je trajalo jedva pola godine, a onda se pred Željezarom otvorila raka koju ona sama nije u stanju preskočiti. Za sve to vrijeme rečena dvojica nisu se baš napričala s predstavnicima radničke klase.