Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
IRAČKI MARŠ HRVATA
31. siječnja, 2003.

Dok se mašinerija najveće sile svijeta gomila i brenčeći zagrijava za još jedan antiteroristički rat, Hrvatska hrče snom pravednika. Tako bi se, da se malo ogrebemo o Krležu, mogla opisati atmosfera u Pospanoj našoj uoči napada na Irak. Možda od toga, hajde, ne treba praviti baš planetarno pitanje. Bilo bi glupo očekivati od ove male i zgrčene zemlje da rješava najteže svjetske probleme kada to ne uspijeva, ili jedva uspijeva, ni s vlastitima.

Ali, ako Pospana ne čini baš ništa, onda se ta moralna ravnodušnost pretvara u lijep alibi za istu takvu indiferentnost koju će nekom sljedećom prilikom drugi pokazati prema njoj. To, istina, nije samo hrvatski problem. Istu takvu ravnodušnost pokazuje i niz drugih zemalja, posebno onih ex-komunističkih, koje su posljednjih tjedana morale po hitnom postupku odlučiti da li im srce kuca za intervencionističke Sjedinjene Države ili za antiintervencionističku Evropsku uniju (Njemačka, Francuska).

Odlučile su se za SAD, zbog čega im je odande ovih dana stigla lukava pohvala. Te zemlje su, vele s one strane velike bare, motor "nove Evrope", dok su Francuska i Njemačka tobože slabo srce "stare Evrope" (sa svim malignim povijesnim konotacijama koje uz to idu, uključujući povremeno pojavljivanje genocidnih totalitarnih režima). Jasno je kamo ova "antibirokratska revolucija" koju Sjedinjene Države pokušavaju provesti u Evropi smjera.