AGRESORRY! ŠTO SMO DOISTA RADILI U BOSNI: FERALOVA ALTERNATIVNA DEKLARACIJA O DOMOVINSKOM RATU

AGRESORRY!
Ivica
25. travnja, 2003.

Novi list u srijedu je objavio izjavu Luke Trconića, potpredsjednika Hrvatske seljačke stranke i viđenijeg pripadnika ovdašnje vladajuće koalicije: "Deklaracija o Domovinskom ratu je vrlo jasna. Ona je rekla temeljnu istinu da je Hrvatska vodila obrambeni rat. Tu istinu neće pokolebati nikakvi dokumenti." Između Republike Hrvatske i njezine istine o njoj samoj - a istina je zapisana u Deklaraciji i kaže da je "Hrvatska vodila pravedan i legitiman obrambeni osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome" - ne smije se, dakle, ispriječiti išta što sliči na činjenice. Unatoč posvemašnjoj hrvatskoj alergičnosti na fakte, oni su prilično poznati i uglavnom neumoljivi

1. Legenda kaže da je sve počelo u rano proljeće 1991. u Karađorđevu. Tamo su se sastali Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, dvojica balkanskih ratnih poglavica, te su se dogovarali o zajedničkom nastupu u Bosni i Hercegovini. Premda nema izravnih svjedoka Milošević-Tuđmanova razgovora o Bosni, u godinama što će slijediti nakon 1991. bit će i previše neizravnih materijalnih dokaza o njihovim zajedničkim ratnim planovima na teritoriju treće države.

2. Dvanaestog studenog 1991. u Grudama je održan radni sastanak predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice (Dario Kordić, Jozo Marić, Božo Raić, Željko Raguž, Ivan Bender, Vladimir Šoljić, Mijo Tokić...), a na susretu je sačinjen tajni dokument u kojemu se "zajednički i jednoglasno odlučuje da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna - zajedničke hrvatske države". Pritom je zanimljivo da se potpisnici ovog dokumenta oslanjaju na "zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu".

3. U hotelu Park u Grudama 18. studenog 1991. proglašena je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, što je obuhvaćala četrdesetak općina u zapadnoj Hercegovini, zapadnoj i centralnoj Bosni, te Bosanskoj Posavini. Tog dana zbit će se i službeno prikopčavanje Herceg-Bosne na državni proračun Republike Hrvatske. Od tada će Herceg-Bosna funkcionirati kao jedinstven primjer nečega što želi biti država, ali ne želi imati vlastiti proračun.

4. Govoreći o mogućnosti smirivanja srpsko-hrvatskih sukoba, hrvatski je predsjednik Franjo Tuđman 31. prosinca 1991. kazao ovako: "To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio ‘zemljice Bosne’ gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.”

5. Osmoga travnja 1992. godine Mate Boban, Tuđman-Šuškov namjesnik u Hercegovini, u Grudama je proglasio utemeljenje Hrvatskoga vijeća obrane. Naredba za uspostavu HVO-a stigla je iz Zagreba, da bi se spriječilo eventualno pristupanje hercegbosanskih Hrvata Armiji BiH.

6. Trećeg srpnja 1992. Mate Boban proglašava HZ Herceg-Bosnu autonomnom teritorijalno-političkom jedinicom, a nešto kasnije Bobanov ministar obrane Božo Raić naređuje da se sve jedinice Armije BiH, koje se nalaze na području Herceg-Bosne, imaju podčiniti zapovjedništvima Hrvatskoga vijeća obrane. Bio je to začetak hrvatsko-muslimanskoga rata, koji je Tuđman navijestio gore citiranom izjavom od 31. prosinca 1991. godine.

7. Polovicom listopada 1992. hrvatske trupe iz pravca Tomislavgrada napale su Prozor. Bošnjaci iz Prozora protjerani su, kuće su im uglavnom opljačkane i popaljene, a hrvatski su vojnici ovu uspješnu akciju komentirali riječima: "Kako je lijepo kad si agresor." U napadu je, inače, glavnu riječ vodila Bojna Zrinski iz Zagreba pod komandom generala Milenka Filipovića. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik Franjo Tuđman jedini su imali ovlast izdavati zapovijedi Bojni Zrinski.

8. Prema grubim nalazima, tokom godine 1992. iz hrvatskog je proračuna za financiranje hercegovačkog secesionizma izdvojeno više od milijarde i sto milijuna kuna. Tu nije uračunata pomoć u oružju i municiji, te u nafti. Bivši hrvatski premijer Nikica Valentić svojedobno je izjavio kako je iz Hrvatske u Herceg-Bosnu odlazilo milijun i pol dolara dnevno.

9. Početkom 1993. hrvatske su snage počele opsjedati Gornji Vakuf. Opsada je potrajala čitavih godinu dana, a muslimanski dio grada, osim jedinica HVO-a, marljivo su razarale i tenkovsko-artiljerijske snage Hrvatske vojske: ponajprije, Prva gardijska brigada iz Zagreba i Peta gardijska brigada iz Vinkovaca. Hrvatskim postrojbama u opsadi Gornjeg Vakufa zapovijedali su generali HV-a Janko Bobetko, Ivan Kapular, Miljenko Crnjac i Slobodan Praljak.

10. Na prozorskom i vakufskom ratištu tokom godine 1993. ratovala je i 175. brigada Hrvatske vojske. Ta je formacija sklepana tako što su po Zagrebu hapšeni mladići rodom iz Bosne i Hercegovine, pa su provođeni u zagrebačku kasarnu Croatia, i nakon sedmodnevne obuke deportirani na ratišta u BiH. Akciju prisilne mobilizacije osmislio je general Josip Lucić, današnji načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, odobrio ju je ministar Šušak, a operativno su za nju bili zaduženi generali Janko Bobetko i Ivan Andabak.

11. Pripadnici Vojne policije iz Viteza upali su 16. travnja 1993. u selo Ahmiće nadomak spomenutom gradiću i pobili najmanje 116 bošnjačkih civila, među kojima je bilo i devetomjesečnih beba. Hrvatska se u ovaj zločin direktno uključila nešto kasnije, kad su odgovorni za pokolj u Ahmićima – Paško Ljubičić, Anto Slišković, Tomo Vlajić i Vlado Ćosić – dobili lažne identitete i sigurna utočišta na području Zadra i Biograda. Sve do rujna 2000. godine štitile su ih obavještajne službe i policija Republike Hrvatske.

12. U jutarnjim satima 9. svibnja 1993. godine predsjednik HVO-a u Mostaru Jadran Topić pozvao je sve Bošnjake da polože oružje, a paralelno s tim hrvatska je artiljerija počela udarati po istočnom dijelu grada na Neretvi. Bio je to početak rata u Mostaru, rata koji će potrajati idućih desetak mjeseci i u kojemu će aktivno sudjelovati Druga gardijska brigada HV-a iz Siska, Prvi hrvatski gardijski zdrug (nastao iz već spomenute Bojne Zrinski), Peta gardijska brigada HV-a, te čitav niz specijalnih jedinica iz Zagreba i Splita koje su uspjele od istočnoga Mostara napraviti repliku Vukovara. Ili repliku muslimanske polovice Gornjeg Vakufa.

13. Fikret Abdić, gospodar Cazinske krajine, osnovao je u srpnju 1993. Autonomnu Pokrajinu Zapadnu Bosnu, te je odmah sklopio sporazume o miru i nenapadanju s Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom. Abdićeva vojska posvetila se ratovanju protiv Armije BiH, a kladuškome Babi u tom je ratu izdašno pomagala Tuđmanova političko-medijska hunta. Dvadeset i četvrtog rujna 1993. Abdiću je uručeno hrvatsko državljanstvo, a nakon propasti njegove paradržave, Babo se sklonio u Opatiju. Tamo je, pod zaštitom režima, mirno i lagodno živio sve do pada HDZ-a. Nedavno je u Karlovcu osuđen na dvadeset godina zatvora zbog ratnih zločina na području Cazinske krajine.

14. U Hercegovini su tokom 1993. godine postojali deseci koncentracionih logora za Bošnjake. Najčuveniji su bili: vojarna u Dretelju blizu Čapljine, helidrom u Rodoču kod Mostara, skladište JNA u Gabeli, staklenici na Buni, Centralni zatvor u Mostaru, mostarski Strojarski fakultet, Grabovina i Trebižat, Veležov stadion, Vojni zatvor u Mostaru, farma krava u Čeljevu kod Čapljine... "O otvaranju logora odlučilo je Predsjedništvo HR HB, ja nemam ništa s tim", izjavio je prije dvije godine u Globusu Jadranko Prlić i dodao: "Svaki kurir iz Zagreba na terenu u Hercegovini bio je moćniji od bilo kojeg člana Vlade Herceg-Bosne." O tome da je Zagreb imao presudnu ulogu u svim potezima hercegovačkih namjesnika, svjedoči i podatak da su konclogori raspušteni tek kad je 6. rujna 1993. Franjo Tuđman, pod inozemnim pritiskom, uputio pismo Mati Bobanu i naredio mu da zatvori logore.

15. U Grudama je 28. kolovoza 1993. proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna, a za predsjednika je izabran Mate Boban. Skupu u Grudama prisustvovali su mnogi pripadnici Tuđmanove vojno-političke elite iz Zagreba. Među njima bio je i Vice Vukojević, tada saborski zastupnik u Hrvatskoj i brigadir HVO-a u Hercegovini, kojega je jedna Bošnjakinja iz Stoca osumnjičila za silovanje u logoru Vojno kod Mostara. Vukojević je danas sudac hrvatskog Ustavnog suda.

16. Kiseljačka postrojba HVO-a Maturice, pod zapovjedništvom Dominika Ilijaševića Come, i jedinica Apostoli iz Novog Travnika napale su u listopadu 1993. selo Stupni Dol blizu Vareša. U napadu na to selo hrvatske su trupe pobile najmanje dvadesetak muslimanskih civila i temeljito zapalile njihove kuće. Zločin je naredio Ivica Rajić, kojega je zbog toga optužio Haaški sud i koji je donedavno živio u Hrvatskoj s lažnim identitetom i dužnom brigom hrvatskih vlasti.

17. General Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera HV-a, na sastanku s Tuđmanom, Šuškom, Agotićem i Lucićem 22. listopada 1993. godine u Predsjedničkim dvorima kazao je: "Kompletna Peta brigada, sa svojim sastavom, znači sa ovog fronta, vinkovačkoga je kompletno, postepeno povučena i našla se na tom ratištu. To je oko 2500 ljudi, plus sve topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo, osim dva, tri časnika. Njihov glavni zadatak bio je da na toj liniji gore, kod Gornjeg Vakufa, gdje i sada drže položaj u samom gradu, uslijed, to je gotovo sada negdje tri mjeseca, oni su dio snaga izvukli radi odmora.”

18. Jadranko Prlić, predsjednik Vlade HR Herceg-Bosne, na sastanku s Tuđmanom, Bobanom i Praljkom 5. studenoga 1993. u Predsjedničkim dvorima: “Dakle, u jednom otvorenom razgovoru mi moramo da vidimo, ja sam ekonomista i gledam da li smo mi rentabilna investicija Hrvatske, imajući u vidu sve što je uloženo kroz oružje i na ostale stvari i mislim da u tom pogledu ćemo morati da predložimo varijante potpunijeg približavanja. One treba da dobiju politički svoj placet. (...) Ja znam da jeste nastojanje da svaki Hrvat ostane da živi gdje jeste. Ali, postoji pragmatika, postoji koncentracija snaga, postoji sve ostalo. (...) Bez lomljenja kičme Armije Bosne i Hercegovine na pravcu srednje Bosne smatram da se teško može očekivati bilo kakvo posebno rješenje sa ovom dominantnom grupacijom kod Muslimana, na čelu s Alijom Izetbegovićem. Toliko, predsjedniče.”

19. Franjo Tuđman na sastanku spomenutom u prethodnoj točki: “Vjerojatno bismo praktički mogli ići na povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, a onda da vidimo da li možemo, znači, održati i tu liniju. (...) Treba se orijentirati na to, kao i na zauzimanje Uskoplja.”

20. Devetog studenog 1993. srušen je Stari most u Mostaru. Prema dosadašnjim saznanjima, tenk iz kojeg je ispaljena granata što je ubila Stari most pripadao je Petoj gardijskoj brigadi HV-a iz Vinkovaca, pod komandom generala Ivana Kapulara, ali je posada tenka bila sačinjena od boraca iz Tutine Kažnjeničke bojne. Načelnik Glavnog stožera HVO-a general Slobodan Praljak - tada, inače, zaposlen u hrvatskom Ministarstvu obrane - izjavio je da bi "srušio stotinu starih mostova za mali prst svoga vojnika".

21. Franjo Tuđman na sastanku sa Šuškom i Bobanom 28. studenoga 1993. u Predsjedničkim dvorima: “Koliko god nam ta Bosanska Posavina političko-ekonomski značila, ali radi rješenja, ako mi dobijemo granice Novi Travnik-Busovača-Bihać, i ako dobijemo za to očišćenu Baranju itd., da mi možemo odustati od većeg dijela Posavine.”

22. Franjo Tuđman na istom sastanku obraćajući se Mati Bobanu: “Ti ćeš meni ostati u okviru hrvatske politike, ako znači ako bi morali zbog te međunarodne situacije takva kakva jeste, možda da kažemo nije to Boban, nego je to situacija, možda da imaju... ili da kažemo Boban zbog bolesti momentalno ne može obavljati svoju dužnost ili pak vijeće neko.” Na ovom je sastanku donesena odluka o smjeni Mate Bobana s čela Herceg-Bosne, a to dovoljno govori o Tuđman-Šuškovu utjecaju na situaciju u rečenoj paradržavi.

23. Tokom godine 1993. iz hrvatskoga državnog proračuna u Herceg-Bosnu poslano je opet više od milijardu i sto milijuna kuna. Samo u novcu, ne računajući sredstva za vođenje rata.

24. Svi visoki časnici HVO-a, od pukovnika do generala, od godine 1992. vodili su se na platnim listama Zbornog područja Split, odnosno Zbornog područja Ston.

25. Prema okvirnim izračunima bivšeg ministra obrane Joze Radoša, Hrvatska je u Herceg-Bosnu - preko MORH-a - poslala više od dvadeset milijardi kuna. Novac se do 1998. slijevao u Logistički centar u Grudama, gdje su gospodarili Ante Jelavić, Dinko Slezak i Ljubo Ćesić Rojs. Poslije je novac za Hercegovinu išao preko Ministarstva financija, ali više nije završavao u Logističkom centru u Grudama, nego u Hercegovačkoj banci ili Rojsovu poduzeću Monitor. Hrvatska, međutim, nije financirala samo oružani hercegovački secesionizam. Građani ove zemlje godinama su plaćali dvadesetak hercegbosanskih ministara s cijelom silom njihovih pomoćnika i savjetnika, tamošnji parlament, tridesetak općinskih uprava, Bobanovo Predsjedničko vijeće, policiju, špijunske službe, javna poduzeća, službenu novinsku agenciju, Mostarsko sveučilište i čitav niz pratećih institucija koje su u Herceg-Bosni osnivane po uzoru na Hrvatsku.

26. “Republika Hrvatska podržava HVO u Bosni”, ustvrdio je godine 1993. tadašnji američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith i dodao: “Bošnjački zarobljenici u Hercegovini bili su izloženi zlostavljanjima koja se protive standardima međunarodnoga prava; morali su kopati rovove na prvoj liniji bojišta i bili su izloženi opasnosti da budu ubijeni. Znamo da su Hrvati hapsili Bošnjake u Mostaru i protjerivali ih. Također nam je poznato da je bilo slučajeva silovanja Bošnjakinja od pripadnika HVO-a, a poznato nam je i da je u ponekim slučajevima HVO surađivao sa Srbima u borbi protiv Armije BiH.”

________________________________
Copyright © 1993 - 2019 Feral Tribune. All rights reserved.