Mirko KOVAČ
KOVAČNICA
ISPIJANJE PEŠČANIKA
17. srpnja, 2003.

Najavio sam prošli put da ću još listati korespondenciju Borislava Pekića, da ću još kopkati po uspomenama, a ta “pisma iz zaborava” pripomažu mi kao kakav slučajno nađeni podsjetnik da i sam rekonstruiram neki svoj osobni kalendar. Sjećanje mi je bistro, događaje pamtim, memorija mi je zbilja jača strana, pa ipak sam, suočen s Pekićevom korespondencijom, u više navrata bio zatečen, kao ulovljen u stupicu, jer su se neki prizori iz pisama kosili s mojim sjećanjem, a o datumima se bez evidencije i ne može govoriti. Fulao sam čak i godine. Bio sam, primjerice, posve uvjeren da sam s Danilom Kišom boravio na Bledu negdje od veljače do konca ožujka 1971., ali sada u Pekićevu pismu iz Londona (21. siječnja 1972.) nalazim sljedeću rečenicu: “Vodiš li Kiša na Bled, jadna li ti majka? Ako ga vodiš, ne daj mu da govori ružno o svojoj knjizi, jer će najzad poverovati da ne valja i početi je iznova.”

Kada sam već taj detalj nabacio, dugujem čitatelju nekoliko riječi o tomu kada je Danilo Kiš, pomalo neurotično, tražio kakav tihi kutak eda bi već jednom zgotovio golemi rukopis svog romana što ga je vukao sa sobom, kao neku muku, na relaciji Pariz–Beograd. On je zapravo tražio imaginarno mjesto u kojemu se rukopisi okončavaju, a intimno je znao da takvog mjesta nema. Pišući roman, bio je u stalnim krizama i dvojbama. Dvostruki strah, jednako dramatičan, bio je danomice prisutan: strah od završetka romana, od točke na rukopis, kao i strah da ga može u trenutku krize uništiti. U pismu Pekiću (Gentilly, 26. srpnja 1970.), Danilo Kiš veli: “Radim kao lud. Napisao sam tristo-četiristo stranica, dve-tri verzije, nijedna završena. Sve uvek iznova. Ne znam i ne vidim gde je kraj tom mom romanu. Bela dana u Parizu nisam video. Čitao sam i radio kao konj. A, kažem ti, od rezultata – ništa, bar zasad.”