ŠTO ĆEMO S LILY GARAFULIĆ? ČUDNI PROPUSTI HRVATSKE LIKOVNE LEKSIKOGRAFIJE I KULTURNE DIPLOMACIJE

ŠTO ĆEMO S LILY GARAFULIĆ?
Nikola VISKOVIĆ
24. srpnja, 2003.

Izvrsna monografija objavljena prošlog mjeseca u Santiagu otvara uvid u stvaralaštvo 90-godišnje čileanske kiparice i likovne pedagoginje međunarodne reputacije Lily Garafulić, koja je dalmatinske gore list. Ona istovremeno otvara i pitanje našeg provincijalizma koji se ogleda u posvemašnjem ignoriranju njezine svjetski priznate umjetnosti o kojoj nema ni slova u našoj literaturi o likovnim umjetnostima niti naši kulturni činovnici pokazuju zanimanje kako bi se ostvarila njezina izložba u pradomovini

O čileanskoj kiparici Lily Garafulić, koja je i "dalmatinske gore list", nema ni slova u našoj literaturi o likovnim umjetnostima. Nema je u Enciklopediji likovnih umjetnosti, koja je objavljena 60-ih godina, u doba njenog najplodnijeg skulptorskog djelovanja. Nema je u dvotomnoj Enciklopediji hrvatske umjetnosti (Zagreb, 1995.), iako se ta publikacija hvali da zahvaća i "djela koja su hrvatski umjetnici u dugom nizu stoljeća stvarali izvan domovine". Nema je ni u Gamulinovoj sintezi Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća (Zagreb, 1999.), čak niti uzgredno spomenutu i u Kazalu imena, gdje inače nalazimo dosta stranih kipara, pa i unatoč tome što autor o vanjskim utjecajima i školovanjima hrvatskih umjetnika kaže: "samo neko antipovijesno i antipatriotsko gledanje moglo bi s prezirom (ili čak s mazohizmom) toliko govoriti o našem provincijalizmu, stidjeti se Beča, Venecije i Münchena..." No što je drugo nego baš provincijalizam ignorirati svjetski priznatu umjetnost naših iseljenika u Parizu, New Yorku ili Santiagu!

Taj čudan propust naše likovne leksikografije ne može iskupiti spominjanje Lily Garafulić u općim enciklopedijskim izdanjima, koja zacijelo više uvažavaju značaj iseljenika za nacionalnu kulturu. Tako Hrvatski leksikon (1996.) i Hrvatska enciklopedija (2002.) izvještavaju da je Lily profesorica Likovne akademije u Santiagu i da je od 1957. potpredsjednica Međunarodnog kiparskog udruženja pri UNESCO-u, dok joj Hrvatski bibliografski leksikon (1998.) čak posvećuje čitav stupac.

Lily Garafulić je rođena 1914. u Antofagasti, kao najmlađe od devetoro djece Petra Garafulića i Margarite Janković, koji su početkom stoljeća odselili iz peronosporom opustošenog Brača. Akademski se školovala u Escuela de Bellas Artes u Santiagu kod obnovitelja čileanskog kiparstva Lorenza Domingueza. U godinama 1938.-1939. studijski je boravila u Parizu, gdje je upoznala Brancusija; 1944.-1945. je kao stipendist zaklade Guggenheim usavršavala u New Yorku obradu kamena i graviru; 1947.-1948. putuje Italijom i izučava tehniku mozaika u Ravenni; 1957. godine s kongresa likovnih umjetnika u Veneciji putuje za Grčku i Egipat preko Dubrovnika i Splita (ovdje s njom razgovara Tonći P. Marović za Slobodnu Dalmacju 7. IX. 1957.); 1960. boravi na Uskršnjim otocima, nakon čega stvara svoje drvene i kamene "duhove Aku"; 60-ih godina obilazi Južnu Ameriku radi indijanske umjetnosti i tajni Machu Pichua o kojima pjeva Pablo Neruda u "Canto general"; 1988. ponovno je u Europi i posjećuje manastire Makedonije... Lijepa i neudana žena, radnica golemog znanja i energije, stoički stroga za sebe i za svoje studente, jednako snažne osjećajne i intelektualne invencije, ona će za sedamdeset godina kiparskog rada stvoriti više od 270 skulptura, od kojih mnoge monumentalnih dimenzija, i predstaviti se brojnim izložbama u Čileu i inozemstvu.

________________________________
Copyright © 1993 - 2019 Feral Tribune. All rights reserved.