BANKROT U BLITVI
Drago HEDL
12. rujna, 2003.

Na propasti četiri slavonske banke - Vukovarske, Županjske, Gradske i Cibalae banke - presudno je utjecala HDZ-ova politika “opljačkaj i uništi”. Svaka od tih banaka imala je svoje političke sponzore, koji su ruke do lakta držali u kanti meda, dok nije presušila. Za razliku od banaka, sudbina i budućnost njihovih nekadašnjih sponzora – Vladimira Šeksa, Luke Bebića, Franje Gregurića, Zlatka Mateše ili Marka Škreba – nije nimalo upitna, štoviše, iznimno je ružičasta

Priča o propalim hrvatskim bankama s kraja devedesetih, koja je ponovno aktualizirana otkrivanjem tajnih HDZ-ovih računa u jednoj od njih, Županjskoj banci, mogla bi se najbolje usporediti s onim što se u ratu, desetak godina ranije, događalo s opljačkanim selima. Kad bi pljačka bila temeljito obavljena, da bi se prikrio trag, kuće su paljene i minirane. Razlika je tek utoliko što zgrade opljačkanih banaka nisu fizički, nego financijski minirane ili, kako se to lijepo i odavno kaže – bankrotirale su.

Zdravko Lešić, nekadašnji direktor Županjske banke, kroz koju je prošao dobar dio novca namijenjenog financiranju HDZ-ove i Tuđmanove izborne kampanje 1997., prvi je od svih direktora desetak banaka koje će se godinu-dvije nakon toga naći pred stečajem, saznao što mu se sprema. Imao je dobre veze u tadašnjem državnom vrhu (Gregurić, Mateša), no ne i dovoljno jake da spriječe sudbinu koja je Županjskoj banci, nakon pljačke, bila namijenjena.

“Još u jesen 1998., nekoliko mjeseci prije nego što će Hrvatska narodna banka izaći s popisom ‘rizičnih banaka’, među kojima je bila i Županjska, Lešić je znao da je donesena politička odluka kako desetak banaka mora u stečaj. Koje će banke u stečaj definitivno je riješeno sredinom siječnja 1999. na jednom sastanku VONS-a, na kojem je kao i uvijek Tuđmanova bila presudna. Lešić je, saznavši što se sprema, u ime četiri banke, Glumine, Croatia banke, Gradske banke i Županjske banke, tražio zajedničko primanje kod guvernera HNB-a Marka Škreba, kako bi se izložio koncept sanacije. No, Škreb, kojemu je bila povjerena likvidacija tih banaka, primio ih je jednog po jednog, rekavši im kako od njihovih planova neće biti ništa”, kazao je Feralu jedan bankarski stručnjak, dobro upoznat s uzrocima propasti četiriju slavonskih banaka – Županjske, Vukovarske, Cibalae banke iz Vinkovaca i osječke Gradske banke.

Na spomenutoj sjednici VONS-a sredinom siječnja 1999. – tvrdi Feralov izvor – na popisu za odstrel našla se i Croatia banka, ali nečijom intervencijom ne i Gradska banka iz Osijeka. No, tada je intervenirao Tuđman i tražio da se Croatia banka isključi s tog popisa, smatrajući kako bi bilo nezgodno da se po novinama povlači likvidacija banke takvog imena, ali je jednako odlučan bio i u zahtjevu da u banke za odstrel uđe i Gradska banka. Tuđman je bio silno ljut na Novalića, većinskog vlasnika Gradske banke, zbog prodaje Virovitičke šećerane nizozemskom Cosumu, no tom dijelu priče vratit ćemo se kasnije.

Nije bilo nikakve volje da se Županjskoj banci, jednoj od HDZ-ovih muzara, na bilo koji način pomogne. Dok je bila u milosti, u njoj je značajne količine novca držala i Hrvatska televizija, o čemu bi sigurno imao što reći i njezin nekadašnji direktor Ivan Parać, koji danas uživa u zasluženoj povlaštenoj ministarskoj mirovini, koja je 2001. iznosila 11.775 kuna. Upravo je Županjska banka, točnije, njezina zagrebačka filijala, bila servis mnogih HDZ-ovih uzdanica. U njoj je primjerice kredit podigla i urednica HRT-a Ksenija Urličić, a Zlatko Mateša je nekoliko dana prije nego što će banka 3. svibnja 1999. otići u stečaj ondje podigao svoj depozit.

Uloga nekadašnjeg ministra rada i socijalne skrbi Ivana Paraća, poslije direktora Hrvatske televizije, nije nevažna ni u druge dvije propale slavonske banke, Vukovarskoj i Gradskoj banci iz Osijeka. U prvu je, koju su u financijskim krugovima od milja zvali “HDZ-ova vešarnica”, dok je bio ministar rada i socijalne skrbi, Parać pumpao značajne avanse, a u drugoj je, kad je nakon 1995. otišao na Prisavlje, držao značajnije HRT-ove depozite. Takve usluge uvijek imaju i recipročne protuusluge, no kako se u ovoj državi ništa ne može dokazati ni uz pomoć dokumenata, kako tek nekoga optužiti za te, krajnje neobične transfere.

Prije nego što je odlučeno da se na listi za odstrel nađe i Gradska banka iz Osijeka, ona je uživala veliku potporu Vladimira Šeksa i Luke Bebića, a prije toga i zamjenika guvernera HNB-a Zdravka Rogića, čija će se supruga poslije zaposliti u likovnoj galeriji zagrebačke filijale te banke. Mato Šimić, jedan od nekadašnjih potpredsjednika HDZ-a i saborski zastupnik te stranke, teško je optužio Šeksa da se okoristio tim vezama. Šimić je zbog toga izbačen iz HDZ-a. No, Luka Bebić imao je sasvim konkretne koristi: Novalić mu doduše nije na silu kupovao avionske karte kao što je to činio Stjepan Gabrić Jambo, ali je zato Bebićeva kći ishodila povoljan kredit u Gradskoj banci za kupovinu dionica Koteksa.

Upravo su Šeks i Bebić, nakon žestoke svađe i sukoba s Nevenom Baračem, pomogli Novaliću da kupi Neretvansku banku i povezali ga s Gabrićem Jambom, obećavajući unosne poslove s MORH-om, od čega, naravno, nije bilo ništa. HDZ-ov dvojac snažno se angažirao i pomogao Novaliću da kupi i Virovitičku šećeranu, za što je Gradska banka podigla 30 milijuna DEM kredita kod Adria banke u Beču, s rokom vraćanja od tri mjeseca. No, kad je Novalić preuzeo Šećeranu i kad je kredit ubrzo trebalo vratiti, ustanovilo se da je sav šećer na zalihama Virovitičke šećerane pod hipotekom Zagrebačke banke. Prodaja šećera, naime, trebala je djelomično vratiti taj kredit, pa je jedino što je Novaliću preostalo bio pokušaj da na brzinu proda Šećeranu. Premda je Šeksu i Bebiću obećao da Šećeranu neće prodavati, ipak je to, stiješnjen okolnostima, morao učiniti. Pritom je odlično financijski prošao. Za samo nekoliko mjeseci koliko se Virovitička šećerana nalazila u njegovu vlasništvu, uspio ju je prodati za oko devet milijuna DEM skuplje nego ju je kupio. To je izazvalo silan Tuđmanov bijes, ne samo zbog toga što su ga Šeks i Bebić uvjeravali da se to neće dogoditi, nego i zato što je razlika otišla u Novalićev džep, mimo HDZ-ove kase.

Tuđman mu se poslije osvetio, pa je zaboravljena i uloga Gradske banke u kupovini Večernjeg lista, kao i obilne donacije humanitarnom fondu Ankice Tuđman. Guverner Škreb i tu je banku - premda za to nije bilo stvarnog razloga – stavio na popis rizičnih, pa je, zahvaljujući stampedu štediša, ugrožena njezina likvidnost i banka se ubrzo našla pred bankrotom.

Sudbina Vukovarske banke, prve propale banke u Hrvatskoj, bila je ponešto drugačija, no ona je, svima koji su znali gledati unaprijed, jasno pokazivala kakve su namjere HDZ-a s bankama koje su poslužile svrsi. Nakon priče za malu djecu kako je trezor te banke u Vukovaru za vrijeme rata 1991. pogođen kumulativnim projektilom i kako je novac u njemu izgorio, država je dala početni kapital za osnivanje te banke, sada sa sjedištem u Zagrebu. Joško Zavoreo, tadašnji zamjenik ministra financija, osmislio je način kako da ta banka počne raditi, a ne da samo životari, servisirajući prognanike. Feralov izvor tvrdi da je upravo zbog toga Vukovarska banka - kako smo rekli, od milja prozvana HDZ-ova vešarnica - bila oslobođena 30-postotnog izdvajanja u obvezne rezerve kod Hrvatske narodne banke, čime je kapital koji je mogla ponuditi na tržište bio znatno jeftiniji. Taj kapital, naravno, nije mogao dobiti svatko, a kao i svaki kapital i taj je imao svoju cijenu. Shema je, pokazat ćemo to na jednom primjeru pojednostavnjeno, izgledala ovako: iz Paraćeva ministarstva vukovarskom Graditelju odlazili su značajni avansi. Taj se novac potom oročavao u Vukovarskoj banci, koja ga je plasirala “probranim” klijentima uz kamatu znatno nižu od one u drugim bankama. Usluga naravno nije bila besplatna, što govori i ime od milja koje je ta banka imala. Usto, kroz banku se isplaćivao silan novac za “mrtve duše” Kombinata Borovo, a posebna priča su jamstva koja je direktor banke Vlatko Šeda štancao kao na tekućoj vrpci. Bilo je lijepo dok je trajalo, no nije trajalo dugo.

Još jedna u nisu propalih banaka, vinkovačka Cibalae banka, bila je jedno od značajnijih sredstava HDZ-ove pljačke. U sudbinu te banke, koja je propala tako da je osnivala niz svojih tvrtki odakle se izvlačio novac, sve dok izvor nije presušio, u značajnoj su mjeri bili upetljani Joško Zavoreo i pokojni Jozo Martinović, bivši ministar financija, ali i dr. Vlatko Leko iz Hrvatske narodne banke, te, kao točka na “i”, Miroslav Kutle.

Koliko je politika bila uključena u tu mučnu priču, najbolje se vidi iz posljedica koje su za to snosili umiješani u kolaps spomenutih banaka. Iako se od prvog dana zna tko je iz političkog vrha bio uključen u malverzacije, nitko iz politike nije odgovarao. Na procesu Novaliću i njegovim suradnicima zbog propasti Gradske banke, na suđenju se nikad nije pojavio Bogoljub Kapović, jedan od optuženih, inače kum Luke Bebića i njegov kompanjon u mnogim mutnim poslovima. Za Kapovićem je čak bila raspisana i tjeralica, no nitko ga nije tražio, niti je sud inzistirao na njegovu pojavljivanju. Moćni politički kišobran, bez obzira na smjenu vlasti koja se dogodila u međuvremenu, i dalje je funkcionirao.

Jedan član Državnoga sudbenog vijeća rekao je Feralovu novinaru kako je više nego očito da od suđenja Novaliću i njegovim suradnicima, optuženim za propast Gradske banke, neće biti ništa, jer je više nego jasno da je glavnu ulogu u rušenju te banke imala politika. “Zato su ga sada i strpali u zatvor, zbog nogometa, premda bi po toj osnovi u zatvoru trebalo biti mnogo krupnijih riba nego što je on”, kaže Feralov izvor.

Sudbina Vukovarske, Županjske, Cibalae banke i Gradske banke, kao i drugih banaka koje su se urušile krajem devedesetih, pokazuje kako pljačka banke ni približno nije opasan posao, kako se to često prikazuje u akcijskim filmovima. Za pljačku nije potrebno ni oružje, ni sofisticirana elektronska oprema, ni čarapa na glavi. Najbolje sredstvo je – politika.