Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
DA LJUBAV NE MINE
19. rujna, 2003.

Račan je meni nekad skroz OK. Na primjer, kada su u pitanju žene. Njegove. Bivše ili sadašnja. Svašta mu se može zamjeriti, ali nikako ne i - ljubav prema obitelji i sklonost da udovolji željama sebi bliskih žena. I zato nije lijepo kad ga se po novinama napada; te kako je prvi stan, dobiven od partije, one nekadašnje komunističke, ostavio prvoj ženi, te drugi stan, opet kadrovski, dobiven od partije, drugoj supruzi... pa mu se opet zamjera kako je pomogao bivšoj supruzi Agati da se uhljebi u Ustavnom sudu. Kao da to nije bila čista slučajnost, mislim njegov dolazak na vlast i natječaj(?) za suce Ustavnog suda.

Nije ni odahnuo, a već mu se pod nos donijelo kako je sadašnju suprugu progurao u Ministarstvo vanjskih poslova, kao da svima nije bio poznat impresivan curriculum vitae gospođe Dijane Pleštine, baš kao i njezina ljudska želja da pomogne razminiranju Hrvatske. Ali čaršiji za dišpet, tamo u Ministarstvu vanjskih poslova, kao savjetnica Račanovog stranačkog kolege, ministra Picule, gospođa Pleština nije uložila samo svoje neupitno znanje u vezi s minama i minskim poljima, nego je minirala i sve glasine o tome kako ona tamo još i prima plaću. Ne, ona je na Zrinjevcu, prema vlastitom kazivanju, volontirala, skoro pa bila na gubitku, budući da je svoju savjetničku plaćicu davala u dobrotvorne svrhe – točnije, u ariju, u zrak. Naime, rad na svakoj novoj mini koja je eksplodirala i očistila jedan metar nekog polja, plaćen je ustvari novcem gospođe Pleštine.