ŠAPTAČ KONJIMA
Viktor IVANČIĆ
5. prosinca, 2003.

Epizoda Kreten na Svetoj Geri zapravo je savršeno oslikala temeljne životne i političke postavke buduće zvijezde parlamentarnoga glumišta: bitka za opće dobro kao trajna kostimirana zabava namijenjena čulima lakovjernih

Ako je dio pučanstva s razumljivim žaljenjem dočekao činjenicu da je Sabor ostao bez Ljube Ćesića Rojsa - središnjeg simboličkog lika hrvatske političke imbecilije - suze su, srećom, ostale uzaludne: kao uspješan nadomjestak primitivnom samouku ukazao nam se školovani primitivac, jednako referentan i jednako nacionalno ukorijenjen. Zabava se dakle nastavlja, jer tu je Slaven Letica, zagrebački herc-sociolog izvađen iz staklenke s kiselim krastavcima, iliti Ljubo Ćesić u novome sazivu.

Još kada se prije mjesec dana u haljetku Josipa Jelačića pojavio u epizodi Kreten na Svetoj Geri, bilo je jasno da će hrvatski parlament dobiti novoga dežurnog redikula i da neimarski napori legendarnog hercegovačkog bagerista neće ostati nedovršeni. Istini za volju, stanovita odstupanja od uzora vidljiva su barem što se tiče misionarskih pretenzija: dok je Ćesić Rojs, hvastajući se s Hrvatskom, udarnički opsluživao samoga sebe, dotle Letica, hvastajući se samim sobom, nemilosrdno opslužuje Hrvatsku - novim idejama, novim vizijama, novim analitičkim perspektivama i drugim neuralgičnim gadostima.

Epizoda Kreten na Svetoj Geri zapravo je savršeno oslikala temeljne životne i političke postavke novoga nositelja saborske mirovine i buduće zvijezde parlamentarnog glumišta: bitka za opće dobro kao trajna kostimirana zabava namijenjena čulima lakovjernih. Letičina je golema zasluga što se inače omražena politička travestija, nakon njegovih izvedbi, više ne doživljava kao nužnost ili pragmatična navada karijernih pizduna, već kao samosvojan koncept, a to će reći - vrijednost sama po sebi. Utoliko je on bio idealan lik da osigura kredibilnost Đapićevu primatnom fašizmu i prepisanom magisteriju.

U svojemu nedavnom istupu, ozlojeđen Sanaderovim odbijanjem da evropsku perspektivu svoje izborne pobjede onečisti usisavanjem pravaškog ustaštva - a time i Leticu posjedne na kakvu zgodnu državnu fotelju, recimo onu ministra znanosti - ustvrdio je kako "HDZ-u više treba HSP nego obrnuto", i to "prije svega zato što bi tom koalicijom HDZ dobio kredibilitet ozbiljne saborske stranke", a potom - sada slijedi tipična virtuoznost herc-sociologa - "dobio bi i jednu intelektualiziranu proeuropsku usmjerenost".

To da će stranka čiji je mlohavi prvak falsificirao magisterij i do jučer podizao desnicu pod uramljenom fotografijom Ante Pavelića nekome jamčiti "jednu intelektualiziranu proeuropsku usmjerenost", može li to hrvatskoj javnosti itko vjerodostojnije priopćiti doli ideolog sveopće kostimizacije? Letičin um, naime, funkcionira na protuobavještajnom principu, čija se uspješnost upravo i temelji na intenzitetu drskosti i debljini slojeva na obrazima. Novi saborski Rojs, samoproglašeni agent-provokator hrvatske malograđanske duhovnosti, upinje se poručiti: Evo me, ne zato da bih vam laž predstavio kao istinu, već kao istinu koja će nas izbaviti! Jedino što poneki put, kao prilikom avanture na Svetoj Geri, konji odbijaju suradnju. Za razliku od Hrvata, oni znaju biti prokleto sumnjičavi prema lažnim Jelačićima.

Politička travestija - ne kao izlaz za nuždu, već kao načelo - jedina je stvarna konstanta Letičina javnog djelatništva, pa se njegov "angažman" repetira unedogled po istoj bestidnoj matrici: još otkako je s komunističkim glavešinama pravio tlocrte za Četvrtu Jugoslaviju; ili kad se nominirao za savjetnika Slobodanu Miloševiću; ili kad je, kao Tuđmanov službeni pripuz, pribavio šefu počasni doktorat nepostojećeg sveučilišta (što neodoljivo podsjeća na "intelektualizirano proeuropsko" cmakanje s magistrom Đapićem); ili kad je, sa "znanstveničkom" aurom, javno spaljivao "vještice iz Rija"; ili kad je otkrivao lažne rođake generala Rašete; ili kad se, kao "duboko grlo", našao na platnom spisku Marinka Božića, doajena domaćeg kontejner-novinarstva; ili kad je u sobnoj komodi skrivao neregistrirani poluautomatski pištolj, poklon generala Špegelja, pomagalo s pomoću kojeg je - kočeći se pred ogledalom - odmasturbirao vlastito učešće u hrvatskoj ratnoj epopeji...

Rojs je dakle otišao, ali zvijezda je rođena. I to odavno. Jedina je razlika što će, umjesto o vlastitom, sada svijetliti o državnom trošku. U skladu s takvom iluminacijom, te obećanom reformacijom, bit će da slijede zvjezdani trenuci kukastoga križa.