USTAVNOST NA POLA KOPLJA
Jurica MALČIĆ
4. prosinca, 2003.

Danas, nakon izbora za zastupnike u Saboru i neposredno nakon izbora Petra Klarića za novog predsjednika Ustavnog suda, imamo stručno deficitaran i nevjerodostojan Sud s više od polovine sudaca koji ne bi prošli ozbiljniju stručnu provjeru, Sud koji ne radi dobro i u skladu s čvrstim i poznatim ustavnopravnim kriterijima, čiji rad je netransparentan, a moralni kredibilitet nekih sudaca upitan. Uz to, ne manje važno, to je Sud pretežno desne orijentacije, koja je za vrijeme koalicijske vlasti još ojačala

Danas, pred istekom polovice mandata osam sudaca Ustavnog suda izabranih krajem 1999. godine i neposredno nakon izbora prof. Petra Klarića za novog predsjednika Ustavnog suda, prisjetio sam se izjave koju sam u studenome 1999. dao novinaru Nacionala na pitanje što mislim o Smiljku Sokolu kao kandidatu za predsjednika. Rekao sam da u tom trenutku “mogu zamisliti i puno gora rješenja”.

Te 1999. godine istjecao je osmogodišnji mandat predsjednika i sedam sudaca prvog saziva Ustavnog suda, suda koji je po općoj ocjeni domaće i međunarodne političke i stručne javnosti, pod predsjedanjem Jadranka Crnića izborio, a zatim u teškim uvjetima i uspio zadržati nezavisan status i poziciju ključne institucije čuvara Ustava i zaštite ustavnih prava građana kao tijelo visokog i neospornog moralnog i stručnog autoriteta.

U vrijeme razorne devastacije pravosudnog sustava i autoritarne vlasti, koja se nije uvijek bila spremna podvrgnuti ustavnim ograničenjima, Ustavni sud je brojnim svojim odlukama, ukidajući zakone i druge akte Sabora, te propise i druge odluke Vlade i pojedinih ministarstava usmjeravao i vraćao njihovo djelovanje i rad u ustavne okvire ne uvijek lako i bez otpora, ali uporno i dosljedno, štiteći mladu demokraciju od stranputica opasnih za sam njezin opstanak. Istodobno, putem instituta ustavne tužbe, Ustavni sud je štitio ustavna prava hrvatskih građana, i to onih najugroženijih, ukidajući pojedinačne presude i odluke sudova i upravnih tijela kojima su ta prava bila povrijeđena.

Brojne odluke suda iz tog razdoblja o deložacijama i iseljenjima putem upravnih akata, o priznavanju i stjecanju državljanstva, o otkazima u državnim tijelima, o raspuštanju Skupštine Grada Zagreba, o porezu na Feral Tribune, o odlukama Državnog sudbenog vijeća, o štrajku, o javnom okupljanju, o privremenom upravljanju imovinom, o mirovinama, odluke u kontroli izbora i rješavanju izbornih sporova i niz drugih, ne samo da su zaštitile građane od neustavnih i nezakonitih akata i djelovanja državnih tijela nego su i postavile nove standarde za legislativu te sudsku i upravnu praksu. U tom smislu, doprinos Ustavnog suda demokratskim promjenama u Hrvatskoj nije dovoljno valoriziran!

Takav Ustavni sud tadašnja vlast nije željela ni trebala. Svoju ideju o Ustavnom sudu predsjednik Tuđman jasno je demonstrirao već 1998. godine, kada je, smijenivši Milana Vukovića zbog posvemašnje nesposobnosti i nepodobnosti s dužnosti predsjednika Vrhovnog suda, ovoga dao ponovno imenovati sucem Ustavnog suda. Time je jasno dao do znanja kakav sud i kakav profil sudaca želi. A kad je krajem 1999. istjecao mandat osmorici sudaca, bila je prilika da se ta ideja i ostvari.

Posla se primio Smiljko Sokol, posebni savjetnik predsjednika Tuđmana i desna ruka tada moćnog Ivića Pašalića, osobno zainteresiran za mjesto predsjednika Ustavnog suda, jer bližili su se izbori čiji ishod nije bio izvjestan, a i predsjednik Tuđman bio je bolestan. Iako je HDZ imao u Saboru dovoljnu većinu da sam izabere nove suce, veliki kombinator Sokol vidio je dalje. Njemu je jasno da, u slučaju da oporba dobije izbore, on i tako izabran Sud ne može opstati. Stoga je njegov plan da za novi sud osigura podršku oporbe ili bar njezinog odlučujućeg dijela, kako bi Sudu stvorio jaču poziciju neovisno o ishodu izbora. Podršku će dobiti ako za kandidate oporbe osigura dva mjesta u Sudu.

Za taj projekt, uz pomoć Pašalića, dobiva i podršku već bolesnog predsjednika Tuđmana kojem obećava sigurnu većinu glasova u Sudu - vidi odgovarajući transkript sastanka u Uredu predsjednika. Nakon toga osigurava podršku oporbe uz pomoć i lobiranje kandidata. Jasnu Omejec predlaže i podržava četvorka, a Ivana Matiju SDP. Kandidaturu Jasne Omejec omogućuje izmjena Ustavnog zakona o uvjetima za izbor sudaca čiji tekst je pripremio također Smiljko Sokol. U početku, pri predlaganju i davanju podrške stranke oporbe još ne znaju imena kandidata HDZ-a. Objavljivanje imena neposredno pred izbor izaziva negodovanje u javnosti. Među kandidatima su uglavnom stranački aktivisti ili poslušnici koji su osobno sudjelovali u kadrovskoj i svekolikoj devastaciji pravosuđa, u zloporabama vlasti ili pak njihovu prikrivanju - osobno sam javno protestirao protiv takvog načina izbora sudaca (Nacional, broj 205/1999.).

Suočeni s mogućnošću da neki suci, u pojedinačnom glasovanju, unatoč dogovoru, ipak ne dobiju potreban broj glasova i da time dođe u pitanje cijeli projekt, operativni izvršitelji dogovora HDZ-SDP, Vladimir Šeks i Mato Arlović, umjesto pojedinačnog, provode u Saboru neustavno i, za zastupnike i za kandidate, ponižavajuće glasovanje za listu “u paketu”, po principu: ako ide Omejec, ide i Vukojević. Što su pritom izigrali i prevarili zastupnike, po svjedočenju nekih SDP-ovih i svoje, kojima su uskratili mogućnost pojedinačnog izbora, i nije najgore jer zastupnici bi ipak trebali znati svoj posao, ali su izigrali i učinili smiješnim i stranke-partnere.

Tako je Dražen Budiša u ime HSLS-a javno negodovao protiv takvog izbora, a zastupnica Đurđa Adlešić podnijela je i ustavnu tužbu. Čak je i HSS, koji je načelno dao podršku jednom kandidatu oporbe, podnio prijedlog Ustavnom sudu da ukine takvu odluku o izboru. Sve u svemu, prilično je sigurno da, osim SDP-a, ostale stranke načelnom podrškom nekim kandidatima nisu dale i podršku svim kandidatima ni nezakonitom izboru sudaca.

Dakle, sadašnji je Ustavni sud od samog početka djelo i ekskluzivni projekt dviju najjačih stranaka. Pritom ne mijenja mnogo na stvari činjenica da je Mato Arlović, u dogovoru sa Šeksom, pripremio i proveo nezakonit postupak izbora i time stavio pred gotov čin čak i zastupnike vlastite stranke. I dok su motivi HDZ-a i Smiljka Sokola bili razumljivi, teško je razumjeti motive SDP-a da, neposredno prije izbora, pristane na dogovor o takvom sastavu Suda i glasa za njega.

Umjesto da u Sud predloži nezavisne pravne eksperte, među kojima i neke dotadašnje suce tog Suda, SDP se upušta u sramotnu trgovinu: i njegovi članovi predlažu stranačke aktiviste, legitimirajući time skandaloznu listu HDZ-ovih kandidata. Rezultat: javna blamaža i kompromitacija, kompromitacija institucije Ustavnog suda, koji ne može odgovoriti svojoj ustavnoj ulozi.

Nakon izbora, već 2000. godine, u vladajućoj koaliciji postaju svjesni greške. Traži se način da se ta greška ispravi. Budući da se pripremaju izmjene Ustava, jedna od ideja je da se smanji broj sudaca, što bi značilo i ponovni izbor svih sudaca. Ali, zbog sudjelovanja u prijašnjem dogovoru, sada više nije tako lako opravdati takvu odluku, iako se ona čini jedinim ispravnim rješenjem. Predsjednik Smiljko Sokol i suci Ivan Matija i Jasna Omejec tada, iz razumljivih razloga, lobiraju za odluku da se umjesto na smanjenje ide na povećanje broja sudaca, kako bi se na taj način promijenili odnosi snaga u Sudu, uvjeravajući stranke koalicije da će Sud u novom, većem sastavu moći kvalitetno raditi.

Smiljko Sokol, koji je nakon izbora zaista prekinuo suradnju i sve veze s bivšom strankom - što bi bilo sasvim u redu da je zauzeo potpuno nezavisnu poziciju! - nudi i obećava suradnju novoj vlasti, koja na kraju prihvaća takvo rješenje. Kao što će se vidjeti kasnije, na nesreću SDP-a, zadatak provedbe izbora novih sudaca zapao je opet Matu Arlovića, ovaj put kao predsjednika Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav.

U međuvremenu Sud započinje s radom u novom sastavu i vrlo brzo javljaju se prvi problemi u njegovu radu. Dio sudaca pokazuje se nedoraslima za nove uloge i vrlo brzo gube se jasni i čvrsti kriteriji o ustavnim pravima koja se štite. Osim toga, umjesto stručnog ustavnopravnog pristupa, dio sudaca nameće političke rasprave kojima ne bi trebalo biti mjesta u Sudu. Jedan od preostalih sudaca iz starog sastava, nesporno veoma stručan, razuman i tolerantan dr. Velimir Belajec, odlazi prije isteka mandata u mirovinu, nezadovoljan i radom Suda i razinom rasprava na sjednicama.

Odlaskom dr. Belajca stanje u Sudu postaje još lošije. Nema potrebne koordinacije među vijećima za ustavne tužbe što dovodi do daljnjeg pada kvalitete odluka i do neujednačenosti sudske prakse. I što je najgore, dolazi do blokade rada Suda na velikom broju važnih, s ustavnopravnog stajališta relevantnih, a s političko-interesnog stajališta osjetljivih predmeta ocjene suglasnosti zakona i drugih propisa s Ustavom. Dio takvih predmeta stoji kod sudaca i uopće se ne iznose na sjednice i stručne sastanke, a dio predmeta se zbog nepomirljivih razlika na stručnim sastancima ne uvrštava na dnevni red sjednica. Kod velikog broja predmeta dolazi do obustave postupka zbog prestanka važenja zakona ili drugog propisa, čime se uskraćuje ustavnopravna zaštita podnositeljima.

Tada, neposredno pred izbor tri nova suca, podnio sam ostavku na dužnost potpredsjednika Suda, nezadovoljan radom Suda i upravljanjem poslovima u Sudu, a još više nespremnošću da se takvo stanje promijeni. Naravno, ponovno sam upozorio da Sud u takvom sastavu nema potrebne stručne reference, a ni potrebni stručni i moralni kredibilitet za obavljanje svoje ustavne funkcije. Umjesto da rasprave o stanju u Sudu i o mojim navodima, ostali suci su na moju ostavku reagirali “u paketu” kako su i izabrani, priopćenjem o dobrom radu Suda i sucu koji kvari opću idilu.

I kad je, nakon svih rasprava o stanju u Sudu, došlo do izbora za tri nova suca, bilo je realno očekivati da će vladajuća većina u Saboru izabrati ne samo najstručnije te moralno neupitne nego i one kandidate koji će promijeniti ili bar uravnotežiti pretežno desnu orijentaciju Suda. Rezultat je poznat. Novi sporazum SDP-a i HDZ-a, u kojem je Vladimir Šeks nadmudrio diletanta Matu Arlovića i, gle vraga. desna većina u Sudu se učvrstila, a da Sud nije dobio na kvaliteti i vjerodostojnosti. Naime, za suce su tada izabrani Mario Kos, dr. Željko Potočnjak i Agata Račan.

Budući da je i nakon izbora novih sudaca nastavljena loša praksa, podnio sam i formalni pisani prijedlog o drugačijem načinu rada Suda, posebno u predmetima tzv. apstraktne kontrole ustavnosti i zakonitosti. Tražio sam da se o svim takvim predmetima raspravlja javno na sjednici Suda u roku od 60 ili 90 dana od zaprimanja predmeta i da Sud kao cjelina odlučuje o načinu rada i rokovima. Smatrao sam nedopustivim da samo predsjednik Suda i sudac kojem je predmet dodijeljen bez ikakva javnog obrazloženja i bez sudjelovanja drugih sudaca može držati predmet “u ladici” i ne stavljati ga na dnevni red mjesecima pa i godinama, ili da se u nekim predmetima čeka do prestanka važenja propisa da bi se tada postupak obustavio.

Također bi tada bili javno poznati kriteriji i razlozi zbog kojih se neki predmeti uzimaju u rad i rješavaju odmah, a drugi ne. Moj prijedlog tada nije prihvaćen. Predsjedniku i većini sudaca odgovarala je takva praksa političko-interesnog arbitriranja umjesto ustavnopravnih i javnih kriterija. Čini se da je mnogim sucima bilo draže dogovarati se o predmetima s njihovim političkim mentorima nego s ostalim sucima pred javnošću.

Sredinom 2002. godine istjecao mi je osmogodišnji mandat. S obzirom na moj rad i iskustvo u ranijem i novom sazivu Suda te životnu dob, ponovno sam se kandidirao. Postupak je i ovaj put vodio Mato Arlović kao predsjednik Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav. Još desetak dana prije krajnjeg roka izjavljuje da će se postupak ponoviti na jesen jer da osim mene nema ozbiljnog kandidata!? Ipak, postupak se nastavlja razgovorom s kandidatima održanim tjedan dana prije samog izbora. O kandidatima Odbor odlučuje zadnjeg dana saborskog zasjedanja u 14 sati.

Protivno izričitim odredbama Ustavnog zakona, Odbor ne utvrđuje listu s dva ili više kandidata, iako u glasanju dva kandidata dobivaju po pet glasova. Suprotno odredbama Ustavnog zakona, a i odredbama Poslovnika, provodi se i ponovljeno tajno glasanje. Po izvještajima prisutnog novinara tajno glasanje trebalo je prikriti novi dogovor Šeksa i Arlovića, koji, čini se, opet solira, pa i na štetu svoje stranke, i ne smije se javno opredijeliti za kandidata kojeg podržava HDZ. Tako zastupnici dobivaju na klupe na samom kraju zasjedanja prijedlog sa samo jednim kandidatom i bez obrazloženja, opet protivno Ustavnom zakonu, zašto se tom kandidatu daje prednost. I naravno, zastupnici SDP-a i HDZ-a bratski dižu ruke za kandidatkinju koja će, čini se, još više učvrstiti utjecaj desne strane pa i HDZ-a u Ustavnom sudu.

I tako danas, nakon izbora za zastupnike u Saboru i neposredno nakon izbora novog predsjednika Ustavnog suda, imamo stručno deficitaran i nevjerodostojan Sud, s više od polovine sudaca koji ne bi prošli ozbiljniju stručnu provjeru, Sud koji ne radi dobro i u skladu s čvrstim i poznatim ustavnopravnim kriterijima, čiji rad je netransparentan, a moralni kredibilitet nekih sudaca upitan. Uz to, ne manje važno, to je Sud pretežno desne orijentacije, koja je za vrijeme koalicijske vlasti još ojačala. Sve to treba imati na umu kad se ocjenjuje izbor dr. Petra Klarića za novog predsjednika Suda.

Profesor Pravnog fakulteta Petar Klarić izabran je za suca 1999. godine s liste kandidata HDZ-a. Međutim, za razliku od ostalih kandidata s te liste, on nije bio stranački aktivist niti osoba kompromitirana svojim djelovanjem ili nedjelovanjem u tijelima vlasti, odnosno pravosuđa, te je široj javnosti bio uglavnom nepoznat. Pripada, po nekim ocjenama, desnoj struji u Ustavnom sudu, bez čijih glasova ne bi mogao dobiti potrebnu većinu za izbor.

Ali valja naglasiti da “desno” u slučaju dr. Klarića nije vrijednosni sud i nema negativnu konotaciju. Jer, barem prema mojem iskustvu u Sudu, opet za razliku od dijela sudaca, nije spreman ustavnopravne kriterije žrtvovati ili zanemariti za račun političkih pa i dnevnopolitičkih preferencija i interesa. Prema rezultatu glasanja, čini se da tako ocjenjuje i dio “lijevih” sudaca, što mu je pribavilo i njihove glasove.

S druge strane, sam dr. Klarić nije niti će biti poseban autoritet u ustavnim pitanjima, osim naravno u područjima svoje specijalnosti. Stoga je dobro što će i dr. Smiljko Sokol, kako se čini, ostati u Sudu kao sudac.

Imajući sve naprijed navedeno u vidu, smatram da je izbor dr. Klarića bio i jedini mogući i najbolji izbor za Ustavni sud u ovom trenutku.

Što se tiče dosadašnjeg predsjednika prof. Smiljka Sokola, koji se nije ni kandidirao za ponovni izbor, njegovu ulogu i rad u Sudu nije lako ni jednostavno ocijeniti. Njegov istočni grijeh je ključna uloga u formiranju Suda 1999. godine, kad je pristao da se na listi HDZ-a nađe zajedno s nekoliko nestručnih i s razlogom kompromitiranih stranačkih aktivista i poslušnika i kad je pristao da se provede neustavni postupak izbora. Opterećen i sam grijesima stranačke prošlosti i negativnom percepcijom u javnosti, u novim je okolnostima nastojao voditi Sud tako da se ne zamjeri novoj vlasti, čak i surađujući s njom, uglavnom preko nekih sudaca, više nego što bi to bilo primjereno Ustavnom sudu.

S druge strane, desna većina u Sudu onemogućila je donošenje odluka kojima bi se ispravila neka nezakonita i neustavna postupanja pravosudnih i upravnih tijela iz razdoblja HDZ–a. Rezultat je bio taj da najvažnije, uglavnom i politički osjetljive predmete, Sud nije rješavao, odnosno nije rješavao na vrijeme.

U dobre strane treba mu svakako ubrojiti to što je, sve do posljednjih mjeseci, vještim korištenjem predsjedničkih ovlasti uspio neutralizirati desnu većinu u Sudu i onemogućiti da se donose, uz neke iznimke, očito neutemeljene, a politički motivirane odluke. Sve u svemu, može se reći da se loš rad i desno opredjeljenje Suda ne može iščitati toliko iz donesenih koliko iz onih odluka koje nisu uopće donesene ili nisu donesene na vrijeme.

Na kraju valja spomenuti i Matu Arlovića, koji je s političke pozicije i funkcije koju je obavljao bitno utjecao na sastav pa i na rad Ustavnog suda. U ime svoje stranke, a čini se i na njezin račun, glavni je krivac i za početni sastav Suda i za izbor daljnja četiri suca kojim nisu poboljšane stručne reference Suda i kojim se utvrdila desna pozicija Suda. I dok mnogi smatraju da su njegovi dogovori s Vladimirom Šeksom posljedica nekih sablasti prošlosti ili pak političke računice, ja bih rekao, poznavajući njegov lik i djelo, da se radi uglavnom o nesposobnosti i neznanju te provincijalnim kompleksima priučenog pravnika prema ozbiljnim pravnim znalcima.

Takvu ocjenu potvrđuje njegov cjelokupni rad u Saboru, dnevnopolitički karakter ustavnih promjena, diletantska izmjena Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, zakonodavstvo o manjinama, o matičnom broju i slično. Stoga i ne čudi da je SDP izgubio izbore kad njegov šef stranačkog kluba nije čak uspio osigurati većinu za izmjenu izbornog zakona ili bar izbornih jedinica, dvostruko pravo glasa manjinama ili pristojan sastav Ustavnog suda. Zato upravo tragikomično zvuči njegova nedavna izjava da najnovijom odlukom o ukidanju izmjena Kaznenog zakona Ustavni sud dokazuje vjernost novoj vlasti jer je i u ovom slučaju besprimjernim neznanjem i odgovarajućom arogancijom isforsirao neustavno izglasavanje zakona.

I što reći na kraju? Ustavni sud ulazi u drugu polovinu svog mandata, s novim predsjednikom, neposredno nakon izbora za zastupnike i najvjerojatnije promjene vlasti. Po svemu sudeći, zbog izjednačenosti političkih opcija moguća su i razdoblja kraće ili dulje političke nestabilnosti. Ustavni sud, posebno u takvim okolnostima, trebao bi biti institucija visokog stručnog i moralnog autoriteta, koja jamči vladavinu Ustava, a time i stabilnost i pravnu sigurnost, nezavisna i izvan utjecaja politike.

Može li to ovaj Ustavni sud? Uz sve najbolje želje novom predsjedniku, bojim se da je prilika za to već propuštena zajedničkom zaslugom dviju najjačih stranaka!