KOSTI, ZEMLJA, ISKAZNICA
Drago HEDL
11. prosinca, 2003.

Kad je iz prve bijele bačve iskopane kraj Gospića zajedno s posmrtnim ostacima ispala i sindikalna iskaznica Milana Labusa, počelo je grozničavo telefoniranje u Zagreb i Beograd. U uredu za zatočene i nestale Vlade RH u Zagrebu i u Dokumentacijsko-informativnom centru Veritas u Beogradu gotovo se istodobno spoznalo da je Labus ubijen 500 kilometara dalje, u Paulinu Dvoru kraj Osijeka. Dva dana kasnije u Beogradu je Ivan Grujić tražio od Save Štrpca da s otkrićem ne izlazi u javnost, pa je sve ostalo tajna do objavljivanja Feralova teksta mjesec i pol dana kasnije

Prošlog ponedjeljka na Županijskom je sudu u Osijeku nastavljeno suđenje za ratni zločin u Paulinu Dvoru, suđenje koje, čini se - osim rodbine oštećenih i osumnjičenih – više nikog ne zanima. Sudski vještak, neuropsihijatar prof. dr. Nikola Mandić ustvrdio je da su i Nikola Ivanković i Enes Viteškić, dvojica osumnjičenih za zločin u kojem je pobijeno 19 civila (18 Srba i jedan Mađar) u vrijeme izvršenja pokolja, u noći između 11. i 12. prosinca 1991., bili svjesni težine svojih postupaka, no da su bili smanjeno ubrojivi. Na dodatni upit obrane osumnjičenih Mandić je pojasnio kako ubrojivost Ivankovića i Viteškića nije bila bitno smanjena.

Osječko suđenje nastavit će se početkom veljače sljedeće godine, kad bi iskaz pred sudom trebao dati balistički vještak, te dvoje očevidaca zločina, Vida Kulaš i Velimir Gavrilović, oboje nastanjeni u Srbiji i Crnoj Gori. Tada će riječ dobiti obrana, a potom će svoje reći sud. Jedan zločin tako će biti stavljen ad acta, a da nikada neće biti odgovoreno na pitanje tko je i zašto naredio njegovo prikrivanje, te potom, šest godina kasnije, prebacivanje posmrtnih ostataka žrtava iz vojnog skladišta Lug kraj Osijeka u Rizvanušu u Lici, nadomak Gospiću.

Feral je o tom morbidnom transportu obavljenom u siječnju 1997. godine opširno pisao, navodeći kako su cijeli posao organizirali HIS, SIS i zapovjedništvo Zbornog područja Osijek, te kako je sve rađeno uz znanje i suradnju Miroslava Tuđmana, generala Đure Dečaka i Slobodana Pandžića, šefa lokalnog SIS-a. Premda o svemu postoje i pisani tragovi, javnost nije obaviještena ni o kakvoj ozbiljnijoj istrazi, a glavni državni odvjetnik Mladen Bajić izjavio je da je slučaj ušao u zastaru.

Ovih dana Feral je došao do zanimljivih podataka o tome kako su leševi ubijenih mještana Paulina Dvora pronađeni u Rizvanuši, te kakvo je iznenađenje nastupilo kod haaških istražitelja kad su pronašli ono što uopće nisu očekivali.

Iskapanje u Rizvanuši započelo je u ponedjeljak 13. svibnja 2002., netom nakon što je završena ekshumacija na groblju u Korenici. Haaški istražitelji bili su uvjereni da će i u Rizvanuši pronaći posmrtne ostatke Srba ubijenih u Lici. Imali su odlične informacije o lokaciji grobnica i očito ih je onamo uputio netko tko je dobro znao gdje se one nalaze. Da takve informacije nisu imali, nikada ih ne bi pronašli.

Lokacija Rizvanuša nalazi se na šumskom putu koji od sela Brušana, na cesti Gospić–Karlobag, vodi prema vrhu Visočica (1619 metara nadmorske visine), na Velebitu. Rizvanuša je zaselak udaljen četiri i pol kilometra od asfaltne ceste Gospić–Karlobag. Haaški istražitelji s velikom su sigurnošću odredili mjesto na kojem je trebalo započeti ekshumaciju. Pokazali su na lijevu stranu puta, kad se od Rizvanuše ide prema vrhu Visočica, odmah iza ploče koja označava početak lovišta, otprilike dva metra od ceste, nedaleko od kamenoloma. I doista, čim je rovokopač odgrnuo prve slojeve zemlje, na dubini od jednoga metra pojavile su se bijele plastične bačve, ukupno sedam komada, vodoravno položene i ponešto udubljene. Bili su zbunjeni, kao i ostali članovi ekipe – istražni sudac i državni odvjetnik iz Gospića, pukovnik Ivan Grujić i njegov tim, te promatrači iz Srbije – Dragan Maksimović i Vesna Kovačević.

Prvo što su pomislili bilo je da se u bačvama nalazi kakav otrovni otpad, no kad su rasjekli prvu bačvu, iz nje su ispale ljudske kosti, dijelovi odjeće i zemlja. Začudo, među odjećom, zajedno s džepnim kalkulatorom Citizen-LC-531 i nožićem, nalazila se i sindikalna iskaznica drvne i papirne industrije broj 034028, na ime Milana Labusa. No, na iskaznici nikakvih drugih podataka nije bilo. Haaški istražitelji i Ivan Grujić pregledali su svoje popise žrtava za koje su očekivali da će ih ondje pronaći, ali ime Milana Labusa nije se nalazilo ni na jednome od njih.

Tada je Grujić nazvao svoj ured i zatražio da provjere nalazi li se Labus na popisu nestalih, ali je dobio negativan odgovor. Potom je od svoje zamjenice Višnje Bilić zatražio da pogleda nalazi li se Labusovo ime u knjizi “Nestala lica na području Hrvatske”, koju je izdao Veritas, dokumentacijsko-informativni centar u Beogradu, kojeg vodi Savo Štrbac. I doista, ime Milana Labusa bilo je u toj knjizi, nalazio se na popisu žrtava iz istočne Slavonije, u skupini 19 žrtava ubijenih u Paulinu Dvoru. Grujić je odmah shvatio o čemu se radi.

Te večeri, Vesna Kovačević, patologinja s Instituta za sudsku medicinu na Vojnoj medicinskoj akademiji u Beogradu, koja se u Rizvanuši nalazila kao član jugoslavenske komisije za nestale, nazvala je Savu Štrpca i zamolila ga da pogleda nalazi li se Milan Labus na nekom od popisa nestalih. Štrbac ju je ubrzo nazvao i rekao je da se to ime nalazi na samo jednom popisu, onom žrtava iz Paulina Dvora u istočnoj Slavoniji. Tada je i njima postalo jasno o čemu se radi.

Sljedećeg jutra, kad su iskapanja nastavljena, Vesna Kovačević rekla je haaškim istražiteljima što je saznala. Oni su se povukli u svoj šator i nakon petnaestak minuta izjavili da su i oni pronašli Labusovo ime u svojoj bazi podataka, te da je doista riječ o žrtvi iz Paulina Dvora. Čak su pronašli i knjigu Vojina Dabića i Ksenije Lukić, “Crimes Without Punishment”, objavljenu na engleskom jeziku u Vukovaru 1997., u kojoj se detaljno opisuje zločin u Paulinu Dvoru, s popisom svih žrtava. Sada je svima, i Ivanu Grujiću i haaškim istražiteljima i promatračima iz Jugoslavije, postalo savršeno jasno o čemu se radi. Stvar je za hrvatsku stranu bila tim neugodnija jer je upravo tih dana svijet ostao zgrožen otkrićem kako je srbijanska policija, po naređenju Slobodana Miloševića, s ciljem da prikrije zločine, albanske žrtve s Kosova hladnjačama prevozila u Srbiju, kako bi ih ondje tajno pokopala.

Dan nakon početka iskapanja u Rizvanuši, 14. svibnja 2002. - kad je već dakle bilo jasno da je i hrvatska strana činila isto kako bi prikrila svoje zločine, te da su žrtve iz Paulina Dvora, nakon što su godinama bile skrivane u vojnom skladištu Lug kraj Osijeka, transportirane 500 kilometara dalje, u Rizvanušu, podno Velebita – pukovnik Ivan Grujić našao se u Beogradu, u Palači Federacije, na zajedničkom sastanku hrvatske i jugoslavenske komisije za zatočene i nestale. Bio je prilično nervozan i napet, a njegov mobitel često je zvonio. Javljali su mu da su i u drugim bačvama iskopanim u Rizvanuši pronađene žrtve iz Paulina Dvora.

Drugog dana sastanka hrvatske i jugoslavenske komisije za nestale i zatočene, u stanci sjednice, u jednome od hodnika beogradske Palače Federacije, Grujiću je prišao Savo Štrbac i upitao ga što ima novo oko iskapanja u Gospiću. Kako mu je isto pitanje Štrbac postavio i prethodnog dana, Grujić ga je upitao što on zna o iskapanjima u Gospiću kad se toliko za to zanima. Štrbac je tada rekao kako ga je “onaj Labus prilično namučio”, na što je Grujić upitao: “Znači, sve znaš?”

Grujić je tada zamolio Štrpca da s pričom ne ide u javnost. Objasnio mu je da bi to moglo ugroziti daljnje planirane ekshumacije srpskih žrtava, jer u hrvatskoj javnosti ne postoji raspoloženje da se istražuju grobnice u kojima su pokopani Srbi, sve dok se ne otkriju grobnice sa žrtvama srpske agresije u Hrvatskoj. Štrbac je nakon kraćeg premišljanja obećao Grujiću da s podacima do kojih je došao neće izlaziti u javnost, no nekoliko dana kasnije jednoj od rođakinja žrtve ubijene u Paulinu Dvoru potvrdio je da su njihovi posmrtni ostaci pronađeni u Rizvanuši kraj Gospića. Ona je tu vijest prenijela i obiteljima drugih žrtava, no za širu javnost “slučaj Paulin Dvor” i neobičan transport leševa i dalje je ostao nepoznat.

Priču o slučaju je početkom srpnja prošle godine prvi objavio Feral, a nedugo nakon toga uhićeni su Nikola Ivanković i Enes Viteškić, kojima se, pod sumnjom da su počinili zločin u Paulinu Dvoru, još uvijek sudi u Osijeku.

Haaški istražitelji s jednakom su lakoćom pronašli i druga dva mjesta na kojima su se nalazile ostale bačve. U drugoj grobnici, desetak metara dalje od prve, u smjeru prema velebitskom vrhu Visočici, nalazilo se još sedam bijelih bačava, također na oko metar dubine i dva metra udaljenih od ceste. Treća grobnica s posmrtnim ostacima žrtava, potrpanih u četiri plastične bijele bačve, nalazila se oko kilometar dalje od prve. Za razliku od ostalih bačava, ove četiri imale su poklopac.

Jedan iz tima haaških istražitelja, arheolog po struci, pronašao je tragove rovokopača koji su kopali grobnice u Rizvanuši kad je onamo stigao transport iz vojnog skladišta Lug kraj Osijeka. Uz grobnice, pronađene su i rukavice osoba koje su istovarivale bačve. Transport od Luga do Rizvanuše, bio je dobro organiziran i u njemu je sudjelovalo podosta ljudi i mehanizacije. Nije mogao ostati nezamijećen, to prije što se u blizini lokacija na kojima su bačve zakopane nalazi nekoliko kuća. Tko je haaškim istražiteljima dao točne podatke o lokacijama triju grobnica s bijelim bačvama – da li netko od mještana iz obližnjih kuća ili pak netko tko je sudjelovao u morbidnom transportu od Osijeka do Rizvanuše, zauvijek će ostati tajna. Isto će tako za hrvatsku javnost ostati tajna tko je iz hrvatskoga državnog, obavještajnog i vojnog vrha naredio da se – po uzoru na Miloševićevu praksu – tragovi zločina prikriju, a ostaci ubijenih prevezu stotinama kilometara dalje od mjesta pokolja.