Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
ŽIVOT U MRŽNJI
30. prosinca, 2003.

Mali je labrador inače, propisno vezan, samo malo zakoračio u smjeru “gospodina” na uskom pločniku u blizini moga stana.

“Ako nešto ne podnosim, onda su to Srbi i pasi”, i još: “Tako se pasi vode u Srbiji...”, glasno se obratio postariji gospodin, dok sam zbunjeno – kao i uvijek iznova zatečena izljevima mržnje – hitro uklanjala sebe i psa, razmišljajući što bi bilo da sam kojim slučajem i sama Srbin ili pas. Svejedno!

Inače, svi bismo se svadili na pas mater kako Split, eto, nije Petrinja, na primjer, kako je iz “velikih” gradova odavno iščezla mržnja... No, otkud baš usporedba s Petrinjom?

Ima tamo, u toj Petrinji, jedna osnovna škola imenom Davorin Trstenjak, koji je, piše u leksikonu, bio zagovornik slobodne škole i protivnik klerikalizma; u njoj radosna dječica koja sigurno doma imaju kućne ljubimce, pse, mačke... dječica koja su već zarana podučena blagodatima ksenofobije i mržnje, pa već dobro znaju da su njihovi ljubimci, čak i stoka krupnog zuba koju vjerojatno uzgajaju njihovi roditelji, mnogo, mnogo vrjedniji od one vrste ljudi koji su nekada bili njihovi sugrađani, a zvali su se Srbi.

Pače, kazano im je da je protubožji čin bilo koju životinju poniziti neprimjerenom usporedbom s tim Srbima, do jučer, kažem, njihovim susjedima.