Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
GIPSANI ANTIFAŠIZAM
20. svibnja, 2004.
Sasvim je opravdana pozornost koja je tome dana u medijima. Grafiti koji su se pojavili u Zadru nakon Sanaderovog posjeta zapaljivom zadarskom zaleđu (HDZ=BRE, Sanader – izdajnik, Kalmeta – četnik), nisu bilo kakva zidna žvrljotina. To su prve tam-tam poruke iznevjerene i razočarane baze HDZ-a, i to upućene, preporučenom poštom, s jednog osobitog mjesta.
Zadar je, naime, za Dalmaciju pa i šire, rijetko ekonomski prosperitetan grad, ali ustrajno zakopčan u svojim tvrdim nacionalnim stavovima, i to spomenutim grafitima daje određenu trajnost i referentnost. Kao da je Sanaderu stigao zlokobni SMS iz budućnosti da mu se stari HDZ, kojeg je izbacio kroz širom otvorena vrata, može sutra vratiti kroz prozor ili dimnjak. Zato je, još jednom, dobro što su mediji to fokusirali kao nešto važno i potencijalno dalekosežno.
Nije, međutim, dobro što to nisu povezali s jednim drugim događajem, opremljenim s isto toliko važnim simboličnim porukama. Istog dana kada je Sanader došao među srpske povratnike nedaleko Zadra i kušao njihovu pogaču dobrodošlice, policija je u gradu uhapsila jednog od osumnjičenika za pokolj u Ahmićima Vladu Ćosića, koji se ondje nekoliko godina navodno skrivao, a zapravo je točnije reći da je gostoljubivo skućen.
Ćosić je uzapćen na upravo uvredljiv način za njega i njegove zadarske jatake. Pokupili su ga policijskom kutljačom koja je vrlo nalik onoj koja se koristila u Titovo doba, kada se u vrijeme njegovih putovanja zemljom slalo iza rešetaka sumnjivce najrazličitijih profila (od "političkih" do raznog "ološa"). Tako je Sanader uzvratio na spomenuti SMS također kratkom i jasnom porukom da nema namjeru podilaziti frustracijama svojih birača (još manje ako to nisu) kada je riječ o ključnim stvarima državne politike.
Iako je ovim osvojena još jedna litičava i vratolomna kota tihe detuđmanizacije HDZ-a, to je zapravo napravljeno na tipično tuđmanovski način. I Tuđman je, naime, počesto imao posla s radikalnijim stavovima stranačke baze od njegovih (ustaški raspored polja u hrvatskoj šahovnici, granica na Drini, totalni obračun s partizansko-komunističkim naslijeđem...), a omiljena pozornica za kroćenje toga bili su mu veliki stranački skupovi.
Tu je on, manirom od kojeg je Sanader očito naučio puno (ali zato Račan ništa), primao na vlastite grudi sve te zahtjeve i izvukavši uši "steklišima" manje-više im otvoreno odbrusio da mu trebaju samo njihovi mišići, ali ne i pamet (za to je on tu!). Sada se s gotovo fotokopirnom preciznošću to ponavlja i u sporu oko Francetićevog spomenika u Slunju.
Tu su stekliši također prijeteći zatabanali stražnjim nogama, ali sama činjenica da im se kao predvodnik pojavio Anto Đapić sugerira da je Sanader uklonio ili barem ovladao džepovima otpora u svoj stranci (iako je to zacijelo više fabricirano nego stvarno stanje). Na ovo upućuje i znakovito ponavljanje pogrda u slunjskom i zadarskom slučaju (hadezeovski "četnici"), čime se Đapić, unatoč položenom testu inteligencije, pa tako, prilično nedotupavo, ponudio za metu i moguće policijske istrage.