Nesretni Gibsonov film Pasija svojim je golgotiziranjem patnje stare dvije tisuće godina, posredovane pornografski ogoljenim prikazom nasilja nad ljudskim tijelom, izmamio domaće katoličko ćudoređe da orgazmično iskaže sav taj zanos i kuženje vjere koje nedostaje čovječanstvu da bi shvatilo podnesenu žrtvu. O famoznom otkupu grijeha što ga je za nas uzaludno predvidio Sin Božji, po mome se sudu najbolje izjasnila Patti Smith stihovima: “Jesus died for somebody's seens, but not mine...”
Vjernici tvrdolinijaši, koji vole seminarski i isključivo doživljavati vjeru kroz religijsku prizmu, neka zadrže to pravo. Ja bih samo htjela podsjetiti na naš vijek i patnju, imenicu ženskoga roda koju je prouzročila Crkva, institucionalno i licemjerno dušobrižnički. Povazdan stisnuta i zatvorena u konzervu dogmi i prastarih predrasuda što vrijeđaju dostojanstvo i pravo pojedinca na samoodređenje, Katolička crkva često s ponosom ističe kako se ovaj najbolji od svih papa ispričao za grijehe Crkve počinjene u prošlosti. Dakle, židovskim žrtvama iz Drugoga svjetskoga rata, žrtvama proganjanima i prinašanima na inkvizicijske oltare i slične gnusobe. Što je sa Ženama?
Ovih sam dana konačno dočekala film Petera Mullena “Sestre Marije Magdalene”, prikazanoga u okviru ciklusa Filmofilije u kinu Europa, a koji prati sudbine žena kroz različite aspekte kulturoloških i odgojnih represija. Mullenov film prolazi prilično nezapaženo u domaćem medijskom prostoru. Možda je samo meni palo na pamet nazvati blagajnu kina dan prije i pitati treba li rezervirati karte, jer sam, eto, vječiti optimist po pitanju prave umjetnosti, na što se žena zadužena za rezervacije nasmijala, odgovorivši mi da karata ima u izobilju. Dakle, nema kardinala i časnih sestara da zauzmu prve redove, laktareći se za ulaznice, ni političara - fanova sedme umjetnosti, organiziranih grupnjaka za srednjoškolce i umirovljenike, projekcije se ne organiziraju svaka dva sata, pa kako i zašto? Evo odgovora. Mullenov film transponirana je tragična istina, čija su se vrata odškrinula javnosti tek snimanjem ovoga projekta, izazivajući buru prosvjeda Vatikana i svih katoličkih udruga u želji da se zabrani njegovo prikazivanje.
Događaji ispripovijedani u filmu u stvarnosti prestaju tek 1996. godine, kada je zatvorena posljednja tzv. praonica (laundry) u Irskoj. A što su praonice, pitate se? Pa, mjesta, nimalo lijepa, namijenjena mladim grešnicama iz katoličkih obiteljskih gnijezda i sredina, kojima su upravljale ružne, izopačene gadure, zvane Magdalenine sestre. Hiperrealističkoga izgleda i psihološkoga portreta, kao da ga je izmaštao sam đavo literarne perverznosti, maestro de Sade, tako da ću se smrznuti još neko vrijeme kad mi se u vidokrugu pojavi bilo koja nevina i čedna časna sestra. Silovane, liberalne ili prijevarom izigrane mlade irske djevojke, tovarile su njihove obitelji kao stoku (ovo malo vuče na Auschwitz) skrivećki u transport i u dosluhu s velečasnima, odvodile ih u samostane, predajući ih na čuvanje časnim sestrama iz Pakla, da ih ove malo dovedu u red. Dovođenje u red uglavnom obuhvaća svaku vrstu torture koju bi blagonaklono pohvalio i dr. Mengele, a potrajati je sve moglo i cijeli život, na nesreću i užas mladih žrtava. Jer, djevojke su ostajale zatočenicama ukletih svetih zidina i babuskara, služeći im kako za iživljavanje, tako i za dobru financijsku dobit, sve dok se netko od muških članova obitelji ne bi pojavio i izvukao ih odande. Većina “posrnulih Trnoružica” čekala bi svojeg spasitelja u liku oca ili brata vrlo dugo ili vrlo uzaludno, dok ne polude ili ne umru ili se ne spase bijegom, što je bilo prilično nemoguće.
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.