ZEMLJA BEZ MRAKA
Vladimir MATIJANIĆ
1. srpnja, 2004.
Norvežanima manjka borbenoga duha. Vidi se to i na ulicama punim spomenika lišenih ratničkoga žara i pravedničkog zanosa. Njihovi heroji su slikari, književnici, liječnici, zbog njih se postavljaju postolja, njih se odlijeva, oni gledaju u Ibsena i Muncha, a ne u, recimo, Francetića. To za posljedicu ima neobično mlak odnos prema svakovrsnim nepravdama. Tako, primjerice, od 1853. godine u Norveškoj je ubijeno tek devet policajaca
Na dan kada je moja domovina postala punopravnim članom biranog društva zemalja koje će jednoga dana možda postati punopravne članice Europske unije, imao sam jedinstvenu prigodu naći se u avionu koji je rijetku skupinu mazohista vodio iz ove sve perspektivnije i vedrije zemlje u jedan od rijetkih preostalih mračnih europskih zakutaka gdje još nije doprla ni Unija, ni čarobnost pojma avis, gdje ne znaju što znači grabiti krupnim koracima prema zajednici slobodnih naroda Staroga kontinenta, ni tko je Miomir Žužul; bila je to, dakle, prigoda otići iz srca Europe, njezine biti, srži, u kraj koji je čak i geografski na europskoj margini. Riječju, bilo je to putovanje u Norvešku.
Za ukus došljaka iz opisanog kraja Norvežanima nedostaje životnosti. Trava u njihovim dvorištima jednoobrazno je pokošena, na njoj nema djece, ni ostataka roštiljanja, ni tragova prolaska životinja. Ulice njihovih gradića – pretpostavimo li da je Lillehammer tipičan norveški gradić – prostrane su i čiste bez ispljuvaka, papirića, zgaženih mačaka, frustriranih radnika i olupina automobila. Tek po pločnicima u manjim skupinama ispred kafića stoje pušači kojima je nekakav novi zakon uskratio pravo na sisanje cigareta u zatvorenim prostorima. Norveški zrak ne zaudara na nepokupljeno smeće, vlakovi su im brzi, točni, osvijetljeni, neišarani, kondukteri ljubazni i strpljivi, putnici tihi, ne pljuju, iz torbi ne izvlače kokošje meso upakirano u oznojene i prozirne plastične vrećice, a plastične čaše iz kojih ispiju kavu bacaju u kante za otpatke!? Na periferiji njihovih gradića potpuna je tišina koju remete tek zbunjene ptice i poneko od Norvežana s normalnim imenima. Posebno šokira potpuno odsustvo kulture pišanja po javnim površinama. Nakon kiše možete šetati parkom i pored živica koliko hoćete, vaše nosnice neće registrirati topli miris amonijaka koji isparava s travnatih površina rodnog kraja nakon svakog pljuska.
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.