TKO PLIVA ZLO NE MISLI
Tatjana GROMAČA
26. kolovoza, 2004.

Trema i napetost šire se kampom "Stoja" poput virusa. Sudionika maratona ima oko stotinu i pedeset, došli su iz raznih krajeva Hrvatske, a neki čak i iz inozemstva. Čvrsto stežu plivačke naočale u rukama. Na mišicama imaju ispisane brojeve – svaki sudionik maratona mora uplatiti “startninu” u iznosu od 50 kuna – zauzvrat mu jedna gospođa debelim flomasterom ispisuje natjecateljski broj na mišicu. Red za ispisivanje brojeva sliči na redove za davanje krvi ili mjerenje tlaka

Nedjeljno je jutro, puno smirene pribranosti nakon razularene, subotnje noći prije. Čini se kao da još svi spavaju, osim preprodavača voća i povrća, takozvane “zelene mafije”, koja budno čuči pored limenih kioska na uglovima stambenih naselja. Ljeto je na svom vrhuncu – oni koji su mu privrženiji, slijepo drhture od pomisli na njegov nagli pad, koji će se desiti već nakon prve “jače kiše”. U svakom slučaju, ono što je od ljeta preostalo, trebalo bi dostojno iskoristiti, na najbolji mogući način. Ali kako?

- Plivati! - uzvikuje naš prvi jutarnji sugovornik, debeljuškasti vlasnik kafića uz more. - Nema boljeg načina da uživate u ljetu nego da plivate! Zdravlje, relaksacija, tjelesna i duhovna! Pogledajte samo moje noge, kako su fino očvrsnule od plivanja! Salo je nestalo, sve se pretvorilo u mišiće! - slavodobitno uzvikuje.

Spuštamo pogled prema dva natečena buta u plastičnim natikačama marke “Sport”. Naš sugovornik stoji u čvrstom, raskoračnom stavu, jer mu plivački razvijeni mišići drugačije ne dozvoljavaju.

Nalazimo se u kampu “Stoja” u Puli, koji je danas prava antiteza jutarnjem nedjeljnom mrtvilu. Devet je sati izjutra, mnogi još nisu niti doručkovali, a ovdje je tolika vreva, buka i galama da se jedva uspijevamo pribrati u tom ljudskom košmaru. Probijamo se kroz obnažena ljudska tijela, obučena samo u kupaće gaćice ili jednodijelne plivačke kostime. Tijela se kreću, savijaju u polulukove, iscrtavajući svojim gornjim dijelom nevidljive elipse i polukružnice. Naime - u tijeku su pripreme za tradicionalni, dvadeset i peti plivački maraton, koji samo što nije počeo.

Potencijalni favorit

- Mama i ja takmičimo se prvi put – izvještava nas Tea, stara negdje - cirka dvanaest godina. – Ja idem u plivački klub pa sam možda u malo boljoj formi. Ali, nikad se ne zna, možda bi mama ovaj put mogla iznenaditi i stići prije do cilja!

Iz “maminog” pogleda iščitavamo određeni stupanj uzbuđenosti, tj. pozitivne treme. Oko nje su njezine kolegice s posla, došle su je bodriti. Mama bi stvarno ovaj put mogla iznenaditi.

- Daću sve od sebe! - govori mama i maže se gelom od nevena, preventivna zaštita od mogućeg susreta s meduzom.

- Staza je duga 1850 metara, nadam se da ću ju uspjeti proći za najviše četrdeset minuta! Uh, vidjet ćemo!

Nije samo gospođa mama uzbuđena. Trema i napetost šire se kampom poput virusa. Sudionika maratona ima oko stotinu i pedeset, došli su iz raznih krajeva Hrvatske, a neki čak i iz inozemstva. Stoje u grupicama ili izdvojeno, sa strane. Čvrsto stežu plivačke naočale u rukama. Na mišicama imaju ispisane brojeve - svaki sudionik maratona mora uplatiti “startninu” u iznosu od 50 kuna - zauzvrat mu jedna gospođa debelim flomasterom ispisuje natjecateljski broj na mišicu. Red za ispisivanje brojeva sliči na redove za davanje krvi ili mjerenje tlaka.