STRAST ZA PRAVDOM
Slavko GOLDSTEIN
9. rujna, 2004.

Dugi radni vijek Voje Berčića, u svoj raznolikosti njegovih angažmana, trajno je prožimala težnja, mogao bih reći i strast, da istraži i izrazi istinu i pravdu. Ta ga je težnja 1937. odvela na pravni fakultet, zatim u partizane, u sudske istražitelje i dovela ga do povijesnih istraživanja, pisanja filmskih scenarija, kazališne i filmske režije. Bio je opsjednut razmišljanjem i istraživanjem o dramatičnim obratima vremena u kojem je živio i o fenomenu zla što ga je neposredno susreo 1945. kao istražitelj u sudskom postupku protiv ustaškog doglavnika Mile Budaka i predsjednika pokretnog prijekog suda Ivana Vidnjevića koji je potpisao blizu 2000 smrtnih presuda, a najviše u dugim saslušanjima jasenovačkog ubojice Filipovića-Majstorovića. Sa širokim obrazovanjem, dobrim poznavanjem pet jezika, bogatim i raznolikim životnim iskustvom, odličnim darom zapažanja i sjajnom memorijom za slikovite detalje, a pri tome delikatan i nenametljiv, Vojo Berčić bio je uvijek zanimljiv i ugodan sugovornik, što ga je dovelo u društvo Alberta Camusa, Vaclava Havela i brojnih drugih autora i intelektualaca koji su obilježili epohu.

Rođen 1918. godine u Šibeniku, odrastao u Splitu, Voji je bilo 30 godina kad je "po zadatku" bio raspoređen za direktora prvog poslijeratnog hrvatskog igranog filma "Zastava" i odmah zavolio film. Toj je ljubavi ostao vjeran više od pola stoljeća, do kraja života. Između petnaestak dokumentarnih filmova koje je režirao najzapaženiji je bio "Devalvacija jednog osmijeha" (1967.), za ono vrijeme vrlo hrabar film koji je izazvao mnogo polemike. Kao režiser, na kazališnim pozornicama Splita, Zadra i Rijeke postavio je dvadesetak djela, među ostalima Ranka Marinkovića, Marina Držića, Pirandella, Lorku, Brechta i Anouilha. Režirao je cjelovečernji igrani film "Prvi splitski odred" o počecima ustanka u Dalmaciji 1941. godine. Bio je pomoćnik režije cijelome nizu istaknutih redatelja, a u posljednje vrijeme, kad je već obilno prevršio osamdesetu godinu života, bio je marljiv i vrlo koristan, najbliži suradnik Lordanu Zafranoviću u stvaranju filma "Sumrak stoljeća – Testament".

Posljednji Vojini javni istupi bili su u Feralu, ovoga ljeta: tri opsežna razgovora o zanimljivim pojedinostima iz sjećanja o saslušanjima okrivljenih ustaških ministara 1945. godine. Pored rada na filmu, Vojo je sve do svojih zadnjih dana, s neumornom radoznalošću, marljivo istraživao i prevodio dokumente talijanske vlade iz vremena fašizma, u kojima je pronalazio izvanredno zanimljive pojedinosti o tadašnjoj hrvatskoj politici i političarima. Mnogo od toga vrijedilo bi objaviti, kao i neke druge dokumente i rukopise iz bogate Vojine ostavštine. Mislim da je to dug njegovih suradnika i prijatelja, dug ne samo Voji Berčiću, već i našem javnom životu, koji s Vojom gubi vrijednog čovjeka i svjedoka povijesti. A njegovi dugogodišnji suradnici i prijatelji ovih se dana opraštaju s Vojom, prisjećajući se Voltaireovih riječi da ni mnoge veličine ovoga svijeta ne vrijede koliko jedan iskren i dobar prijatelj.