RAT PROTIV ZABORAVA SUZANA VASILJEVIĆ, AUTORICA DOKUMENTARNOG FILMA "SREBRENIČKA SJEĆANJA" KOJI JE PRIKAZAN NA ZAGREB FILM FESTIVALU

RAT PROTIV ZABORAVA
Barbara MAJSTOROVIĆ-IVEZIĆ
27. listopada, 2005.

"Trebalo je da, s mojim čistim beogradskim akcentom, nazovem Udruženje žena Srebrenice i Žepe i da ih pitam da li bi za srbijanski medij pričale o tome kako su im Srbi pobili sve živo. Mislila sam da ćemo naići na zid, ali već nakon prvog razgovora, shvatila sam da će nam te žene izaći u susret, jer one i dalje ne mrze nikoga. Mislim da je to ona jednostavna bosanska duša koja može sve oprostiti, pa i najveći zločin", kaže Suzana Vasiljević

Na prošlotjednom Zagreb Film Festivalu prikazan je dokumentarni film "Srebrenička sjećanja" srbijanske redateljice Suzane Vasiljević. Riječ je o potresnom filmu u kojem je srebrenička tragedija ispričana kroz osobne priče četiriju žena koje su ostale bez svojih sinova, muževa, braće... Autorica filma dolazi iz Beograda gdje od 1994. radi kao producentica za BBC-ijev dokumentarni program. S grupom prijatelja osnovala je vlastitu producentsku kuću "DVS Infocus Balkans" s kojom je realizirala ovaj film, kao i prošlogodišnji "Put u bespuće" u kojem se pozabavila ubojstvom Ivana Stambolića.

- Odakle motivacija za snimanje filma o Srebrenici?

- Postojala je emotivna veza između mene i tog grada, jer je moj otac pravio hidrocentralu u Zvorniku blizu Srebrenice i ja sam kao dijete provela tamo dosta vremena, dolazila bih vikendom s roditeljima, a pošto sam s dvanaest godina ostala bez oca, to su mi, zapravo, najljepša sjećanja. Kako sam radeći za strane medije prošla dosta ratišta i uglavnom znala što se događa u Srebrenici, a i drugdje, osjećala sam potrebu da to prenesem ljudima oko sebe koji iz raznih razloga nisu imali pojma o tome što se događa oko njih. Htjela sam da priču ispričaju žene koje su proživjele tragediju, bez novinara i komentara, jer mislim da će osobno svjedočanstvo najviše djelovati na ljude koji to budu gledali. Svaka žena u Srbiji može se vidjeti u ulozi te majke, može se poistovjetiti s bilo kojom od njih i stvarno biti pogođena njihovom patnjom. Kada vidiš ženu koja kopa po vrećicama i traži posmrtne ostatke svog sina, znaš da to ne može biti gluma i ne može da te ne pogodi.

- Kako je protekao rad na filmu?

- Bilo je užasno teško. Sama činjenica da kao beogradska ekipa idemo snimati film o Srebrenici mi je predstavljala problem. Trebalo je da, s mojim čistim beogradskim akcentom, nazovem Udruženje žena Srebrenice i Žepe i da ih pitam da li bi za srbijanski medij pričale o tome kako su im Srbi pobili sve živo. Mislila sam da ćemo naići na zid, ali već nakon prvog razgovora, koji je za mene bio najmučniji dio posla, shvatila sam da će nam te žene izaći u susret, jer bez obzira što su preživjele tu tragediju, one i dalje ne mrze nikoga. Mislim da je to ona jednostavna bosanska duša koja može sve oprostiti, pa i najveći zločin. Jedna od njih je i u filmu rekla: U Beogradu sam pozvala narod da se odvoji od onih koji nisu činili zločin i da počnemo da živimo zajedno.
Ono što je najvažnije, film su u Beogradu gledali moji prijatelji i svi od reda su plakali, što znači da sam uspjela ispričati priču bez političke pozadine i natjerati ljude da jednostavno suosjećaju s bolom.

Odbijanje istine

- Mislite da ljudi u Srbiji zaista ne znaju što se dogodilo u Srebrenici?

- U Srbiji postoje ljudi koji nisu znali jer nisu htjeli da znaju, odbijali su prihvatiti činjenice, jer kada ne primjećuješ problem imaš dojam da ga i nema. U drugu grupu spadaju oni koji uključe prvi program RTS-a, sjede i gledaju i RTS kaže da Naser Orić ubija ljude u Srebrenici i oni vjeruju, jer nikada nisu čuli ništa drugo. Televizija je bila jedini medij, a ona je naravno bila u rukama Slobodana Miloševića. Kada se danas priča o tome, ovi koji su odbijali znati kao da doživljavaju neku vrstu kajanja što nisu znali, dok ovi drugi i dalje odbijaju zato što im je teško da nakon petnaest godina svog života kojeg su uložili u Miloševića sada kažu "pa mi smo se zeznuli".

________________________________
Copyright © 1993 - 2022 Feral Tribune. All rights reserved.