ŠOLIĆEVE FOTOGRAFIJE

Nikola Šolić više od jednog desetljeća spada u skupinu elitnih fotoreportera najmoćnije i najuglednije svjetske novinske agencije koja se zove Reuters: to da spada među elitne Reutersove fotoreportere u praksi znači da u svakom trenutku mora biti spreman za odlazak na neko od aktualnih ratnih poprišta u svijetu, te da na tim mjestima mora napraviti fotografije koje će obilaziti svijet i svjedočiti o užasima Iraka, Afganistana, Sierra Leonea, Gaze, Jeruzalema, Kosova... Iz rečenih ratova, usput, mora izvući i živu glavu, što je ponekad umjetnost veća od one da se snimi moćna fotografija.

U zagrebačkoj gornjogradskoj Kuli Lotrščak Šolić je ovih dana izložio pedesetak dojmljivih uradaka koji su ga proslavili u svijetu vrhunskih ratnih fotoreportera, a izložbi je nadjenuo ime “Brzo okidanje”, što bi imao biti kratak opis Šolićeve fotoreporterske tehnike, ali i situacija u kojima se ovaj osebujni zagrebački majstor fotografije u posljednjih dvanaest-trinaest godina redovito zatječe: okidač i okidanje, naime, spadaju u osnovne pojmove koji se upotrebljavaju u onim krajevima koje Šolić posjećuje po službenom zadatku. Stoga nije uputno propustiti ovu izložbu što će biti otvorena do sredine prosinca, premda Nikolu Šolića tamo nećete naći: on je, naime, otišao u Sudan po nove kadrove i novu dozu adrenalinskog šoka. (I. Đ.)

KRITIKA NEOLIBERALIZMA

U državi gdje se ekonomska politika svake vlade najčešće svodi na golu dnevno-političku pragmu i improvizaciju u cilju prikupljanja predizbornih poena, promišljanje društvene stvarnosti s makroekonomskih pozicija izgleda gotovo pomalo egzotično. Nešto što se okorjelim vlastohlepnim pragmaticima može učiniti kao eklektički luksuz, ili čak gubljenje vremena, baš kao što im je luksuz i svaki pokušaj preispitivanja vlastite ispravnosti, ili nastojanje za uvođenjem reda u hrvatsku ekonomsku stvarnost čije je glavno obilježje – da reda nema.

No, dr. Slavko Kulić s Ekonomskog instituta u Zagreba, svojom se knjigom “Neoliberalizam kao socijaldarvinizam” (Prometej, Zagreb, 2004.), na našu sreću, ipak ne obazire na postavljene okvire ovdašnje ekonomske prakse. Njegova najnovija knjiga predstavlja hrabro kritičko propitivanje o neoliberalnoj, tj. dominantnoj ideologiji današnjeg svijeta, propagiranoj, dakako, od strane SAD-a kao najveće političke i vojne sile. Kulić minuciozno raščlanjuje pojam neoliberalne ideje o slobodnom kretanju roba, i jasno kapitala, bez slobodnog kretanja rada; što zapravo ukazuje na to da ne tako davni nestanak prepreka između europskog zapada i istoka – misli se na Berlinski zid – nisu nestale i baš sve barijere (npr. Schengenski režim)... Otvarajući čitav niz pitanja proizašlih iz rasprostranjenosti neoliberalizma, Kulić korespondira i sa recentnim razmatranjima o posljedicama globalnog djelovanja neoliberalne ideologije (npr. posljednju knjigu Georga Sorosa: “The Bubble of American Supremacy”)...

“Sigurno je” – kao što ovim povodom za Feral kaže mladi ekonomski analitičar mr. Zoran Aralica, “da će ovo djelo jako teško pronaći sugovornika u sredini gdje je prevladavajuća misao u stanju hipokrizije; gdje se pokušava izgraditi vlastiti položaj na svjesnom nečinjenju ničeg društveno relevantnoga zbog osobne neisplativosti. Ipak, ova Kulićeva knjiga može biti svojevrsni ‘lakmus papir’ za sljedeća dva pitanja. Prvo je pitanje, je li naše osobno razmišljanje o globalnim procesima ostalo u okvirima ‘tramvajskih remiza’, a drugo: jesmo li uopće spremni se prihvatiti izazova koji nadilaze tako usko definirane okvire?”.

Pa, jesmo li? (H. P.)

JAFFA KEKSI

Jaffa keksi iz Crvenke toliko su obilježili osamdesete da ih budući priređivači eventualne izložbe iz tog vremena (nalik na nedavno otvorene “Pedesete”) nikako neće moći zaobići. Nisu ih zaobišli ni autori "Lekiskona Yu mitologije" gdje je proizvod iz Crvenke dobio desetak natuknica. Međutim, jaffa keksi nisu samo dio kolektivnog sjećanja na prošla vremena. Taj je slatkiš, koji je svojevremeno označio revoluciju u kanditorskoj industriji bivše Jugoslavije, prvi probio led i nekoliko godina nakon rata pojavio se na policama hrvatskih dućana. Najprije stidljivo, obično na dnu reda, da bi se u međuvremenu ponovno prometnuo u jedan od glavnih proizvoda takve vrste! Dizajn kutije ostao je isti, kao i sami keksi. Jedina promjena u odnosu na prije dvadeset godina je uvođenje dvostrukog pakiranja koje uključuje dvadeset i četiri ukusna biskvita s gelom od naranče, a sve presvučeno čokoladom.

Kako jesti jaffu? Evo jedan recept iz Leksikona koji se potpisniku ovih redaka oduvijek najviše sviđao: “Prvo izgrickam onaj biskvit okolo... zatim, veoma pažljivo, skidam čokoladu sa vrha... odstranim biskvit sa donje strane, te potom dođem do cilja... preukusne naranče koja se topi u ustima... I tako 12 puta, ako nikog nema u blizini”. Jedino što može uništiti guštanje u jaffi koja još uvijek kvalitetom nadmašuje slične konkurentske proizvode je svježina. Zato poslušajte savjet, prilikom kupovine obavezno pogledati datum proizvodnje! (G. B.)

“OTVORENA VRATA”

Socijalistički realizam ponovo jaše! Pred vašim očima ukazuju se: a) polja zlatnog žita/puni hambari; b) zadovoljni trudbenici/pun želudac; c) ushićeni branitelji/vraćeno dostojanstvo; d) sretni turistički djelatnici/najbolja sezona...

Ova naivna skica - koja duhom i intencijom pripada pedesetim godinama prošlog stoljeća a formom početku novog milenija - opisuje, naravno, novi HDZ-ov propagandni spot koji se, pod firmom vladina projekta Otvorena vrata, svakodnevno nudi na programu državne i komercijalnih televizija te na www.otvorena-vrata.hr, ili kao jambo-plakat kojeg ćete teško mimoići.

Vlada se, kaže dr. Ivo Sanader, neće uplitati u predizbornu kampanju. Naravno da neće. Vlada se, naime, već uplela: o trošku svih poreznih obveznika forsira se program jedne jedine stranke, čije bi se neumjetničko djelovanje dalo opisati sintagmom “realni socijalizam”: svi su gladni, tajne policije drmaju državom a kožni kaputi sa ljudima u sebi drmaju tajnom policijom, i svi su sretni i zadovoljni - jedino u umjetničkim uprizorenjima promidžbenog tipa, u kakva spada i kampanja “Otvorenih vrata”. Zatvoriti, zaobići... (B. R.)

ZNANSTVENO RAZOTKRIVANJE

Ima jedna skupina tekstova, obično pod egidom "zanimljivosti", koju urednici dnevnih tiskovina neobično cijene. Obično završe na zadnjoj stranici, a gotovo u pravilu počinju ovako: "Skupina znanstvenika sa Sveučilišta xy utvrdila je da…". Evo nekoliko primjera što je skupina uglavnom neimenovanih znanstvenika utvrdila: "Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, bogati su Amerikanci češće umirali od raka nego siromašni, no sedamdesetih i osamdesetih godina taj se trend preokrenuo." Primjer drugi: "Skupina znanstvenika je istraživala učestalost niskog rasta i gubitka sluha kod 500 muškaraca rođenih tijekom 1974. godine. U ovoj skupini, muškarci s gubitkom senzoneuralnog sluha su dva puta češće bili niskog rasta u odnosu na muškarce s normalnim sluhom." Ima još: "Udisanje sićušnih čestica može izazvati infarkt u roku od dva sata, tvrdi skupina znanstvenika. Veza između zagađenog zraka i srčanih problema već je uspostavljena, ali skupina američkih znanstvenika tvrdi da njihovo istraživanje prvo pokazuje tako brzu reakciju." Dakle, otišli su korak dalje kao i, pazite ovo, "međunarodna skupina znanstvenika", koja je istražila da "75 posto svemira čini 'crna energija', tajnovita sila koja se opire gravitaciji i gospodari njome". Posebno mjesto zauzimaju amateri-arheolozi koji svakih nekoliko mjeseci krenu u novi podvig. Nakon opjevane Troje i nestale Atlantide, novi izazov je grob Kristofora Kolomba. Krenuo ga je tražiti srednjoškolski profesor iz Seville Marcial Castro, a opcije su Sevilla i Santo Domingo...

Bogu hvala, nekome to ipak ide na živce: prije nekoliko mjeseci sa sintagmom "skupina znanstvenika" poigrala se skupina studenata sa sveučilišta North Carolina. Oni su kopirali web stranice CNN-a i AP-a i na njima objavili istraživanje po kojem oralni seks smanjuje rizik od raka dojke. U pet minuta vijest se proširila po cijelom svijetu, ali iskreno sumnjamo da je ikoga ostavila zbunjenim. Jer, uslijedila je – nema sumnje, nova, još “istinitija” vijest iz znanstvenih laboratorija... (G. B.)

LAŽNI MED

O važnosti meda za ljudsko zdravlje uči se još u predškolskoj dobi. O lažnosti meda – uči se dok si živ!

Ne tako davna medijska frka, koju je podiglo Društvo za zaštitu potrošača ukazavši kako laboratorijski nalazi meda zagrebačke tvrtke PIP ne odgovaraju istaknutoj deklaraciji (nisu pronađena peludna zrnca, iako je proizvod deklariran kao “Hrvatski šampionski med”), očito je potaknula i državne inspekcijske službe na savjesniji rad. Tako je prošlog tjedna trajno zabranjena prodaja meda od kestena proizvođača Kralj Bar-Vil, kao i meda od bagrema, kestena te šumskog meda tvrtke Varžak M, budući da ti proizvodi ne odgovaraju Pravilniku o kakvoći meda. Je li donošenju mjere povlačenja s tržišta presudila činjenica da rečene dvije tvrtke nisu, kao recimo gore spomenuti PIP, u vlasništvu Ivana Bračića, inače pomoćnika ministra gospodarstva, ne znamo, ali ćemo citirati šoltanskog medara Gorana Tvrdića, koji nas uvjerava “kako se u dućanima pod raznim etiketama uistinu prodaje svašta, od ‘cvjetnog, livadnog meda’ za kojeg je najčešće nemoguće utvrditi o čemu se zapravo radi, pa do meda od lavande i kadulje s područja na kojima te biljke uopće ne rastu”! (H. P.)