"SEKS, PIĆE I KRVOPROLIĆE", OMNIBUS U PRODUKCIJI BORISA T. MATIĆA

SPASITELJ NUIĆ

Od liste promašaja hrvatskog filma duža je samo lista spasitelja hrvatskog filma - popis dečki koji obećavaju. Na toj listi su bili, ili još uvijek jesu, Lukas Nola, Ivan Salaj, Hrvoje Hribar, Vinko Brešan, Dalibor Matanić, Igor Mirković, Goran Rušinović, Zrinko Ogresta, Ognjen Sviličić, Goran Dukić, Kristijan Milić, Dejan Jovović, Goran Kulenović, Darko Vernić Bundi, Bore Lee... uglavnom čitava plejada filmaša, dovoljna i za nekoliko kinematografija. Ove godine sve su se oči okrenule prema Arsenu Ostojiću kao novom spasitelju hrvatskog filma i njegovom filmu "Ta divna splitska noć". Puno se očekivalo od omnibusa "Seks, piće i krvoproliće" u produkciji Borisa T. Matića, organizatora Motovunskog i Zagrebačkog filmskog festivala, no zbog svoje neujednačenosti film je dočekan kao veliko razočaranje, a junak dana postao je Ostojić.

Omnibus s tri priče povezane oko nogometnog derbija Dinamo – Hajduk zbilja je neuravnotežen te nagnut na jednu stranu poput torpediranog broda. Epizode Borisa T. Matića (koji je u projekt ušao kao redatelj nakon što je odustao Robert Knjaz) i Zvonimira Jurića, korektne su pričice koje imaju svojih trenutaka, posebno Jurićeva. No, epizoda Antonija Nuića daleko je iznad njih. I uz bolje epizode od onih Matića i Jurića film bi bio neuravnotežen s ovakvim izvanrednim komadom kratkog igranog filma. Nuićeva epizoda (s Franjom Dijakom, Rakanom Rushaidatom, Bojanom Navojcem i Leonom Paraminski) istovremeno je i zabavna i jeziva. BBB-i koji se okupljaju u stanu jednog od njih istovremeno izgledaju i retardirani i duhoviti, a njihov međusobni odnos je i prijateljski i neprijateljski.

Svakome tko ima ikakvog iskustva s navijačkom subkulturom i kvartovskim dečkima pričica o četvero BBB-a i jednoj curi izgledat će autentično i životno kao da je snimljena skrivenim kamerama... Antonio Nuić (Sarajevo, 1977.) definitivno je dečko koji obećava. Spasitelj. Tako dobar igrani debi u hrvatskom filmu se nije dogodio ne od Matanića, ne od Brešana, nego još od "Ritma zločina" Zorana Tadića iz 1981.

________________________________