BRIAN WILSON: "SMILE" (NONESUCH)

PATOLOŠKA PRECIZNOST

Smile je dugo bio nešto poput Svetog Grala pop glazbe, izgubljenog dragulja u legendi o Brianu i polupanim lončićima. Naime, 1966., dok su ostali Beach Boysi održavali koncerte po svijetu (Wilsonu je publika išla na živce, mrzio je njihov običaj da plješću između i za vrijeme pjesama) on je dovršio remek-djelo Pet Sounds i odmah se s tekstopiscem Van Dykeom Parksom upustio u još ambiciozniji projekt, koji je trebao biti definitivna pobjeda Beach Boysa nad Beatlesima. To rivalstvo, današnjim će pop fanovima biti možda teško razumjeti, nije imalo mnogo s prodajom singlica i top-listom, nego s inovacijom i kreativnošću, stvarima kojima diskografije ovih dvaju bendova nadmašuju ostatak rock scene zajedno.

No, za vrijeme rada Wilson je tonuo u paranoju, te definitivno prolupao i nestao u samonametnutoj izolaciji prije nego je album dovršen. Pet Sounds je postao jedan od najznačajnijih izdanja popularne glazbe uopće. Smile je propao u zemlju. Njegovi su dijelovi objavljivani na kasnijim izdanjima, a piratske su verzije kružile među fanovima. Trideset i sedam godina Smile je nevjerojatno blizak suvremenom glazbenom senzibilitetu, s varijacijama naoko jednostavnih glazbenih tema i kompleksnim, slojevitim aranžmanima. Njihova dinamika i količina instrumentalnih krhotina od kojih se sastoje mogu opravdati autorov davnašnji živčani slom. Iako je Wilsonov glas izgubio onu mladenačku mekoću, njegove su karakteristične vokalne harmonije profitirale od moderne tehnologije.

Razdijeljen na tri “čina”, album pokriva veliko tematsko i glazbeno područje, i samo ga taj ambiciozni entuzijazam odaje kao mladalačko djelo. Sve ostalo odrađeno je s takvom patološkom preciznošću da zvuči uznemirujuće. Mnogi će se upitati zašto je Wilson materijal snimio iznova, umjesto da iskoristi vlastite stare mastere. Odgovor je vjerojatno u tome što bi u tome slučaju morao pregovarati s Mikeom Loveom, vlasnikom imena Beach Boys, a to je, čini se, za Wilsona bila gora pokora nego snimanje svakog pojedinog tona iznova. Teško je procijeniti kakav bi bio učinak ovog albuma da je objavljen '67., ali jedno je sigurno - "Sgt. Peppera" ne biste slušali istim ušima.

________________________________