"OCEANOVIH 12" STEVENA SODERBERGHA

ZABAVNA ŠMINKA

S filmom "Seks, laži i videotrake" - Zlatnom palmom za najmlađeg redatelja u povijesti Cannesa - Steven Soderbergh se pojavio kao "poster-boy" američkog nezavisnog filma. Petnaest godina kasnije Soderbergh i dalje režira osobne autorske projekte ("Traffic", "Solaris") i producira nezavisne filmove ("Dobrodošli u Collinwood"), no njegovo ostarjelo lice wunderkinda više nije simbolom nezavisnog filma, već sredovječne, srednjostrujaške, oscarovske, multimilijunske hollywoodske institucije, koja potpisuje hitove "Daleko od očiju" i "Erin Brockovich". Parafrazirajući Churchilla moglo bi se reći kako Soderberghova karijera pokazuje kako onaj tko u mladosti nije snimao nezavisne filmove nije imao srca, a onaj tko u sredovječnosti nije snimao srednjostrujaške filmove – nije imao pameti. Jer Soderbergh je prešao put od izvaninstitucionalnosti do uglednog člana establishmenta, pomirivši obje strane, i pokupivši slavu i kao moviemaker i kao moneymaker.

Nakon "Seksa, laži i videotraka" kada se zaglavio u nesretnom projektu o Kafkinom životu, mnogi su pomislili da se mlada nezavisna zvijezda previše vodi srcem, a premalo pameću. U to vrijeme pojavio se Tarantino, i Soderbergh se izgubio. Na scenu se vratio tek krajem '90., izmislivši sebe kao šarmantnog redatelja hit-filmova. Od tada Soderbergh može biti primjerom pametno vođene karijere u kojoj ne nedostaje niti velikih zvijezda i komercijalnih filmova, niti malih autorskih i nezavisnih projekata...

Ali ipak, možda i nije sve tako idilično. Gledajući "Oceanovih 12" s Georgeom Clooneyjem, Julijom Roberts, Bradom Pittom, Mattom Damonom, Catherine Zetom-Jones, i "mnogim drugima", svako malo iskrsava pomisao da bi se Soderbergh možda trebao više voditi srcem, a manje pameću. Nastavak "Oceanove jedanaestorice" blještavi je i zabavni šminkerski film kojeg se lako gleda, koji je pametno plasiran... Ali kvragu, gdje je tu srce!

________________________________