FEIST: "LET IT DIE" (POLYDOR)

IZ OPSKURNOG BARA

S rasponom od konvencionalnog do ekscentričnog u pristupu, te od slabašnog do oštrog u izvedbi, solo-prvijenac Leslie Feist je profinjenije glazbeno iskustvo nego što bi se dalo očekivati od žene koja je nekad rapala pod imenom Bitch Lap-Lap. Snimljen u Parizu, album kombinira francuski pop, funk, jazz, pa čak i malo bossa nove, a najsnažnije je obilježen vokalom, dahtavim i nepostojanim, ali vrlo šarmantnim i samouvjerenim. Pjesme joj čine elegantni, slatko-gorki koktel jazzy gitara, mekane elektronike i hrskavih ritmova, pikantno začinjen saksofonom, trombonom, flautama i klarinetima, pa je lako previdjeti činjenicu da je njihova bazična forma veoma heterogena, u nekim slučajevima jednostavna, uvelike nalik na folk baladu, u drugima pak sasvim neortodoksna.

U svojim najboljim trenucima Feist zvuči poput Astrud Gilberto s repertoarom P.J. Harvey. U lošijima, pak, kao Norah Jones s repertoarom Sade. To se posebno odnosi na "One Evening", pjesmu koja bi mogla biti njezina ulaznica u unosni svijet muzike za automobile. S druge strane, "Mushaboom", "Secret Heart" i "One Morning May" trijumf su kalemljenja dopadljivosti, nekonvencionalnosti i stila, a dakako, ne škodi što se kanadska pjevačica lako šalta iz engleskog u francuski i natrag, pa pjesme krasi glamurozna patina dekadencija svojstvena francuskoj pop muzici.

Činjenica da se kantautorica predstavlja albumom na kojem više od polovice pjesama potpisuju drugi skladatelji rijetko je temelj za preporuku, ali ona je i u tom smislu iznimka. Upravo u obradama (među kojima i za nevjerojatno dobar cover Love You Inside Out Bee Geesa) Feist je najbolja. Poznate skladbe u njenom tretmanu zvuče kao da su provele noć pušeći Gaulloise, ispijajući burbon i plešući sa strancem u nekom opskurnom pariškom baru – umornije, raskalašenije, i puno interesantnije nego prije.

________________________________