Ako je točno da je Kranjčar jedini pravi talent kojeg još ima opustošeni hrvatski nogomet, onda je logično da prenošenje te škrinje s preostalom zlatninom s jednog na drugi kraj zemlje izazove veliko uzbuđenje. Također se može razumjeti da su sada došla na naplatu sva ona poniženja Hajduka, kojem je bogatiji Dinamo uzimao pred nosom sve loptače na koje je bacio oko, pa i poniženja cijele regije, koja se u odnosu na agramerski "sjever" doima kao slumovski "jug".

Ali se baš nikako ne može razumjeti da su svi oni koji su ispisali ovih dana čitave tomove tekstova o tome, uz obilno korištenje šalabahtera iz socijalne psihologije, zaboravili glavnog pobjednika u ovoj priči. Nije to onih deset tisuća torcidaša koji su prvi put proglasili Split otvorenim gradom za jednog purgera ("Nikograd"), nije ni deprivilegirani "jug", koji je nakon niza poniženja napokon dočekao da uzvrati istom mjerom oholim sjevernjacima.

Glavni pobjednik je sportski direktor Hajduka Igor Štimac, koji plijeni simpatije što je namagarčio Dinamovog dopredsjednika, buzdovanski suptilnog Zdravka Mamića, ali samo dok se ne sjetiš da su obojica zapravo istesani iz istog komada oblovine. Ta dvojica trenutno najmoćnijih muževa hrvatskog nogometa najistaknutiji su protagonisti gesla "uništi, a onda se javi za spasitelja", koje je danas neproglašena doktrina i hrvatskog nogometa i cijelog društva.

U oba slučaja najprije se uništi proizvodnja novih vrijednosti, da bi se zatim pojavili veliki meštri rasprodaje, koji na tome obilno šićare. U ovoj konkretnoj priči to znači da su na čelo dva kluba, Dinama posebno, došli prekupci nogometnih grla, koje boli uho kako će im momčad igrati dok god je mogu rastranširati i, u komadima, prodati.

Naravno, to ne samo da sliči na ubijanje teleta zbog jedne šnicle, to jeste ubijanje teleta zbog šnicle, tako da prekupci mogu još nešto zaraditi samo na tek uspostavljenim i nezasićenim istočnim tržištima, a ionako poludivlja publika također je sve nezadovoljnija i samo što se nije otrgla s lanca.

Ali, i kada izgleda da se njen bijes okreće protiv prekupaca, to je samo privid, jer baš ovi najvećim dijelom upravljaju raspoloženjem rulje. Ova nikada ne ide u svoje rušilačke pohode a da uprave o tome baš ništa ne znaju, naprotiv upravo joj one plaćaju putovanja i kupuju ulaznice, čak i mobitele, a kada treba i nahrane dobrim komadom živog mesa, kao u Kranjčarevom slučaju.

Poseban dio ove priče su sportski novinari, koji, razumije se, znaju sve ovo, pa i puno više, ali budno paze da ova gladijatorska arena, koja i njima daje kruh, ne dođe baš na previše loš glas. Tako poslije Kranjčarevog istjerivanja iz Dinama nitko o Mamićevom štetočinstvu nije progovorio što treba i kako treba, osim sam Niko.

Ali, njega Mamić zove – Nitko.

Marinko ČULIĆ