MONOGRAFIJA “ZAIM IMAMOVIĆ - PJESMA SRCA MOGA; 100 NAJLJEPŠIH PJESAMA”, BUYBOOK, SARAJEVO, 2004.

JUNAK I PJEVAČ

Damir Imamović navodi u predgovoru monografije “Zaim Imamović - Pjesma srca moga; 100 najljepših pjesama” (Buybook, Sarajevo, 2004., urednik Goran Samardžić), jedno vjerovanje o njegovu rahmetli djedu, a koje se u Tuzli i danas prepričava. Zaima u Drugom svjetskom ratu Nijemci odvode na strijeljanje; mjesto radnje je Mrkonjić Grad. Njemački oficir, međutim, dopušta žrtvi da za posljednju želju nešto otpjeva. Kao u narodnoj pjesmi iz čije se tradicije napaja ovo vjerovanje i jednako kultno stvaralaštvo Zaima Imamovića, silnik biva ljepotom pjesme tako zapanjen da osuđenika na smrt pušta da živi.

Raznih legendi o, dakle, ovome doslovno legendarnom umjetniku ima svakako ne manje od njegovih pjesama. "Kao da je 'narodni junak' a ne pjevač", kaže Damir Imamović, no djelo velikog autora "funkcionira i kao primjer kako se 'narodna' muzika transformirala u periodu od kraja Drugog svjetskog rata do kraja sedamdesetih godina". Od pjesama koje su plasirane na preko milijun ploča u SFRJ, u ovoj se blistavoj monografiji Buybooka s notnim zapisima, tekstovima, fotografijama, faksimilima, novinskim izrescima, omotima albuma (većinom Jugotonovih...) i kompilacijskim CD-om, nalaze i standardi poput "Bosno moja plemenita", "Srušila se kula i kapija", "Sve behara i sve cvjeta", "O jeseni tugo moja", "Što je lijepo vrelo Mošćanice", i magična a capella verzija pjesme "Hajd'mo draga lugu zelenome", snimljena "na kućnom magnetofonu, malom trakašu marke Philips"... Saznajemo da su se rane pjesme Zaima Imamovića više oslanjale na naslijeđe sevdalinke, dok one kasnije "već imaju strukturu u kojoj je akcent na refrenu, i tekstualno idu dalje od vokabulara sevdalinki", i zatim još dalje, kako svjedoči Damir Imamović o jedinstvenom stilskom miksu.

Mimo svake priče, treba uzeti "Pjesmu srca moga", prelistati ukusno i s pijetetom dizajnirane (Šejla Kamerić) i opremljene korice i stranice knjige, pa na unutarnjoj strani zadnje korice pronaći CD, ubaciti ga u deck i stisnuti "play", no. 1, title "Hajd'mo draga lugu zelenome", i malo pojačati da se iza glasa Zaima Imamovića bolje počuje kuckanje njegovih prstiju i ritam srca njegova, pjesma koja spašava život.

(I. L.)

SARAJEVSKA PROMOCIJA KNJIGE TUĐMANOVIH STENOGRAMA U IZDANJU DANA I FERALA

PODJELA BOSNE U “HERCEGOVINI

Sarajevska promocija Stenograma o podjeli Bosne, knjige koja najrječitije govori o razbosničkim planovima dr. Franje Tuđmana i njegovih bliskih suradnika, održana je u petak, 8. travnja, u dvorani "Hercegovina" hotela "Holiday Inn". Knjigu objavljenu u zajedničkom izdanju Biblioteke Dani i Biblioteke Feral Tribune i uz potporu Fondacije Heinrich Böll predstavili su direktorica regionalnog ureda FHB-a Azra Džajić, potpredsjednica Hrvatskog sabora Vesna Pusić, sveučilišni profesori Ivo Banac i Zdravko Grebo, direktor Dana Senad Pećanin, urednik Dana i kolumnist Feral Tribunea Ivan Lovrenović, te Feralovi urednici Viktor Ivančić i Predrag Lucić. Najzanimljivije dijelove objavljenih transkripata interpretirali su sarajevski glumci Zoran Bečić, Izudin Bajrović i ... u režiji Dina Mustafića. Promocija Stenograma o podjeli Bosne privukla je i mnoštvo uglednih ličnosti iz sarajevskog javnog i kulturnog života. Čitav je tok promocije, kako i priliči naslovu predstavljene knjige, snimljen, pa nije isključeno da se uskoro pojavi i autentičan transkript iz dvorane "Hercegovina".

(F. T.)

MURIEL SPARK: “DODATNO ŠKOLOVANJE”, U PRIJEVODU GORDANE V. POPOVIĆ, ALGORITAM, ZAGREB, 2005.

FAKOVSKE ALUZIJE

U jeku unutarfakovskih medijskih polemika, kada su živci već malo popustili a šora postala prljavija, posljednja bačena kletva glasila je: “a gdje je tvoja knjiga!”... Krenulo je prebrojavanje - neki imaju dvije, tri, četiri knjige, a neki nisu uspjeli napisati niti jednu! Čak niti zbirku poezije... Nakon toga nastala je šutnja. Zastor je spušten. Medijska polemika je utihnula. FAK ugašen.

Dotična “knjiga” je dakako simbol. Da su se negdje u to vrijeme umjesto fakovaca posvađali Tuđmanovi šefovi tajnih službi, posljednja bačena kletva glasila bi “a gdje je tvoj Cherokee”. Cherokeeji i knjige – svaki u svom "društvenom razredu", svaki u svom "mikrokozmosu" - simboli su profesionalnog statusa. Karijernog uspjeha. Tko se nije uspio dokopati tog statusnog simbola, duboko je nerealizirana i vrlo frustrirana osoba. Rekli bismo: “deep shit loser”.

O jednom takvom DSL-u Muriel Spark (1918.) napisala je roman “Dodatno školovanje”. Rowland Mahler, dotični "deep shit loser", predavač je kreativnog pisanja na koledžu dodatne nastave "Sunrise" kojeg je osnovao uz pomoć supruge Nine. Koledž je gotovo nepoznat u uglednijim obrazovnim krugovima. Ali cilj cijelog pothvata je Rowlandov roman. Literarnu ambiciju razbuktala je pojava nadarenog učenika Chrisa koji nonšalantno kucka roman o škotskoj kraljici Mariji. Rowland satima sjedi za kompjutorom, mršteći se pred praznim ekranom, i ludujući od ljubomore spram mladog suparnika kojem roman, eto, samo curi. Rowlandova ljubomora razvija se u psihozu. No, ni Rowlandova patologija nije jednosmjerna. Bez njegove ljubomore ni sam wunderkind ne može pisati...

Muriel Spark sama nikada nije imala problema s pisanjem. Dva puta je bila nominirana za Bookera, a njezina produktivnost produžila se i u poznim osamdesetima, za koje se općenito smatra da su u njima djelatni samo još - diktatori.

Dok preživjeli dio njene generacije jezdi ružičastim poljanama senilnosti i demencije, kod Muriel Spark nema tragova mentalnog popuštanja. Njena literatura je konstrukcijski čvrsta i zaokružena, te mladalački vrckava. Superbakica uživa u pisanju svoje dvadeset i druge knjige, zafrkavajući se s vlastitom književničkom branšom, intelektualnim snobizmom, spisateljskom ljubomorom... No, da ne bi bilo zabune, tek da navedemo da tu prestaje svaka sličnost “Dodatnog školovanja”, ako je uopće i ima, s unutarfakovskim polemikama.

Dragan JURAK

“POSEBNOSTI” HRVATSKOG NASTUPA NA VENECIJANSKOM BIJENALU

NEMOGUĆNOST IZBORA

Nastavljajući dobar običaj predstavljanja hrvatskih umjetnika, mahom konceptualista, što će se svojim radovima predstaviti publici na ovogodišnjem, 51. venecijanskom bijenalu, splitska caffe-galerije “Ghetto” ugostila je prošle subote Alena Floričića i njegove video-radove “Bez naziva No. 03/02” te “Bez naziva No. 09/09”.

Najpoznatiji po duhovitom korištenju tehnike video-montaže, ovaj će se likovnjak-multimedijalist i na Bijenalu predstaviti video-instalacijom, tj. s tri video-projekcije... (podsjetimo, osim Floričića, Hrvatsku će predstavljati još i Pasko Burđelez, Zlatan Dumanić – koje je Feralova kulturna rubrika već predstavila – te Tomo Savić Gecan, Boris Šincek i Goran Trbuljak).

Inače, hrvatski paviljon na Venecijanskom bijenalu nalazi se izvan središnjeg prostora ove manifestacije, Giardina della Biennale, gdje je smještena većina paviljona, odnosno većina umjetničkih “reprezentacija”. Drugim riječima, pomalo “izvan ruke”, u jednoj od gradskih uličica, zbog čega većina posjetitelja Bijenala i ne zna za njegovo postojanje! Hrvatska je “posebnost” i u tome što se naši predstavnici biraju od strane izbornika, kojega opet imenuje ministar kulture (Božo Biškupić se odlučio za Slavena Tolja), što tradicionalno otvara mogućnost raznovrsnih spekulacija o “podobnosti” izabranih, ili ono barem problematiziranje elektorskih kriterija. Istodobno, sve više zemalja prelazi na “demokratsko biranje”, tj. na sistem u kojem sami umjetnici – kao recimo, u susjednoj Sloveniji - odabiru temu, tj. projekt, potom biraju i voditelja prezentacije, te se potom prijavljuju ministarstvu kulture. No, neophodna pretpostavka egzistiranja takvog modela zapravo je konkurencija i agilnost većeg broja umjetničkih grupa s jasnom vizijom tematskog izlaganja, što kod nas nipošto nije slučaj, budući da ovdašnji umjetnici, neambiciozni uslijed kronične besparice koja koči i mnogo komercijalnije umjetničke izričaje, izlažu uglavnom neorganizirano, zapravo stihijski, živeći u iščekivanju rijetkih poziva galerista.

No, to je tema za neki drugi tekst... Stoga ćemo kazati tek da su Francesca Bonamija, ravnatelja Bijenala iz 2003., naslijedile dvije Španjolke - Maria de Corral i Rosa Martinez.

(H. P.)

________________________________