DAFT PUNK: "HUMAN AFTER ALL" (VIRGIN)

ISTROŠENA PRIČA

Ne tako davno, riječi "Novi album Daft Punka" bi poput grafičkog blitzkriega iskakale s naslovnica glazbenih magazina. Iako se Thomas Bangalter i Guy-Manuel de Homem-Christo i danas drže za imena koja imaju neospornu težinu kako u glazbenom, tako i u lifestyle kontekstu (nije slučajno hit LCD Soundsistema nazvan "Daft Punk is playing at my house"), pojava ovog albuma nije izazvala prevelik interes. Razlog za to možemo tražiti u općem blijeđenju elektro-scene 90-ih, ali i u nekim osobinama njihove glazbe. Daft Punk su prije 10-ak godina "otkrili" repetitivnost kao temelj pop muzike i iskoristili je za kreiranje osobenog zvuka. On se doimao poput pažljivo istranširane rock kompozicije čije su ključne "pozicije" rearanžirane u atraktivni, agresivni, samoobnavljajući niz bez očitog kraja i početka.

Na taj su način dobro nalegli u tada snažni dance-trend, ali i ponudili subverzivan način interpretacije rock idioma kao klišeiziranog i autodestruktivnog. S trećim se albumom nastavlja ista priča, ali s jednom ključnom razlikom – poanta se istrošila. Sada je ironičnost, razigranost i preciznost Daft Punka ono što zvuči klišeizirano i autodestruktivno. Da je i njima samima to jasno, govori naziv albuma kojim se ograđuju od dosadašnjeg man-machine imagea i aludiranje na ambivalentan odnos prema tehnologiji ("Television Rules The Nation", "Brainwasher", "Tehnologic"…) ali sve je ostalo na imenima. Muzika nije popratila tu promjenu.

S tekstom rijetko dužim od naslova, i naslovom rijetko dužim od par riječi, s glazbenim temama sabijenim u jingle-formu i ritmovima koji punom snagom nasrću na slušatelja, Daft Punk imaju snažnu, ali i vrlo ograničenu domenu izraza koju su s prethodna dva albuma u potpunosti ispunili.

________________________________