MILIVOJ SOLAR: "PREDAVANJA O LOŠEM UKUSU", POLITIČKA KULTURA, ZAGREB, 2004.

ZABORAV UKUSA

Moda danas diktira ukus i zamjenjuje moć izravnoga estetičkog prosuđivanja. Našem je vremenu svojstven ne samo loš ukus, nego zaborav bilo kakvog ukusa. To su glavne teze "Predavanja o lošem ukusu", knjige kojom je Milivoj Solar potvrdio svoj status teoretičara koji ne nasjeda na teorijske mode i trendove, ali i pažljivog kroničara i oštrog kritičara aktualnih, pa i domaćih, književnih "fenomena"

Moda danas diktira ukus i zamjenjuje moć izravnoga estetičkog prosuđivanja. Našem je vremenu svojstven ne samo loš ukus, nego zaborav bilo kakvog ukusa. Te glavne teze "Predavanja o lošem ukusu", najnovije knjige Milivoja Solara, jednog od najvažnijih predstavnika zagrebačke književno-teorijske škole – inače iznimno kreativnog segmenta domaće humanistike - pretenciozne su i radikalne, a u svojim konačnim zaključcima zacijelo i pretjerane. Duboka polemičnost Solarovih ideja o krizi ukusa, interpretacije, kritike i teorije bitna je kvaliteta ove knjige, koju istodobno obilježuju odmjereni, logični izvodi, esejistička čitkost i razumna skepsa prema mnogim danas pomodnim teorijskim usmjerenjima. Radi se o štivu lišenom bizarnih mamaca na kakve je navikao suvremeni čitatelj.

Ipak, radikalnost u zaključcima možda bi mogla, a svakako bi trebala, privući ne samo stručne krugove, nego i izravne sudionike u književnoj areni. Pretencioznost knjige ne prelazi u izravnu provokaciju; zato je teško predvidjeti hoće li "Predavanja o lošem ukusu" izazvati sporenja, s obzirom na to da autor nikoga nije osobno uvrijedio, a malo je kome kod nas stalo do načelnih rasprava.

Solar je vrlo sumnjičav prema mnogim danas cijenjenim misliocima, prema mnogim današnjim teorijama za koje kaže da su izvedene samo zbog pokušaja da uspiju na tržištu ideja. Primjerice, Derridinu tezu o iluzornosti bilo kakve konačne interpretacije smatra naprosto osvajanjem intelektualnog tržišta bizarnim tezama, a za postkolonijalistička ili feministička čitanja tvrdi da se u njima zapravo gube i estetski predmet i sama interpretacija.

Demokratizacija ukusa

U posljednjih tridesetak godina, tvrdi Solar, demokratizacija ukusa dovela je do toga da prema prosječnom ukusu prosuđujemo koja su najbolja djela svjetske književnosti. Danas kada nema priznatih uzora ili kanona, ukus nam diktira isključivo moda. Kategorija ukusa u kritici trebala bi imati mnogo veću ulogu nego što je ima danas; posao književne kritike ne bi trebala biti interpretacija, nego jasan vrijednosni sud, zasnovan na intuitivnom doživljaju, upozoriti na doista književne vrijednosti, i na taj se način angažirati protiv srozavanja ukusa. Ukus i čistoća estetičkih suđenja danas nisu osnova književne kritike. Shodno tome, i književne interpretacije danas svoje temelje pronalaze u teoriji ili svjetonazoru, a ne u ukusu, a teorije postaju "čitanja", funkcionirajući prema načelu novosti koju ništa ne mora potvrditi.

Izgubivši uporište u ukusu – danas posve individualnoj, gotovo solipsističkoj kategoriji, koja je izgubila vezu s onim racionalnim i općim - kritika danas postaje apologija, odustaje od bilo kakvih kriterija i samo opisuje djelo, ili se pak ravna po svjetonazorskim i ideološkim kriterijima. U svojoj dubokoj dezorijentiranosti, kritičari također upadaju u mit o avangardi i mit o dekadenciji – što je starija i vrlo poznata Solarova teza – to jest ili sve novo promatraju kao zaborav dobrog ukusa, ili se pak nekritički vesele svakoj novotariji.

Stvarni sukob ukusa više se ne zbiva na autonomnom planu estetičkog suđenja, nego na razini svjetonazora i politike. Kritičar će danas teško reći da mu je tekst neprihvatljiv po tezama, ali mu se ipak sviđa, tvrdi autor, baš kao što i postkolonijalistička ili feministička čitanja zaobilaze čisto estetička suđenja. A jedino inzistiranje na tom autonomnom planu estetičkih suđenja čini kritiku uopće mogućom, inzistira Solar, ističući i podnaslovom knjige – "obrana estetičkog uma" – da je upravo u tome sukus njegovog razmatranja.

Ovdje smo sigurno na tragu bitnih značajki vremena. Da kritika danas postaje apologija, to su već mnogi primijetili, kritičarima se često spočitava odsustvo jasnog vrijednosnog suda. Da jedni lakše upadaju u mit o avangardi, a drugi u mit o dekadenciji, i to je očito. No, kada je riječ o čistoći estetičkih sudova, stvari nisu tako samorazumljive.

Autonomija estetičkog

Nije mi jasno kako je moguće danas, kada ne postoje jedna ili dvije dominantne ideologije, i kada sve pojedinačne svjetonazore i ideologije natkriljuje tržište kao svojevrsna metaideologija, i kada tom fetišu tržišta mnogi pisci ne suprotstavljaju autonomnost estetičkog nego upravo estetski proizvod prožet stavom i svjetonazorom, kako dakle u takvim promijenjenim prilikama inzistirati upravo na – čistoći estetičkog.

Ipak, dio kritičara pokušava funkcionirati upravo u skladu s tom autonomijom estetičkog, to jest nastoje cijeniti djela ideoloških protivnika – u pravilu nailaze na nerazumijevanje - ili pak prezirati djela s eksplicitnim svjetonazorskim porukama. No možemo li otpisati baš sve pisce koji danas programatski upisuju u svoje tekstove jasnu, pa i političku, poruku? Sve je, dakako, u izvedbi, a nju možemo prosuditi samo na osnovu - ukusa. Ako nam se kod nekih pisaca koji se ne libe svoj stav i svjetonazor uključiti u prozni tekst njihov proizvod zbog toga učini predvidivim, ne vjerujem da ih a priori možemo odbaciti baš sve – recimo Houellebecqa, Andreja Nikolaidisa, Beigbedera, i osobito Elfriede Jelinek.

Ne simpatizirati sa subverzivnošću kritike malograđanskog, patrijarhalnog mentaliteta u romanima Elfriede Jelinek i voljeti njezine romane samo zbog osebujnog idiolekta i žestokih metafora, čini mi se teško mogućim. Jasnoću svjetonazora neki pisci – a danas je, rekla bih, to stremljenje prilično vitalno - nastoje suprotstaviti kao dio svojeg prepoznatljivog identiteta ne više vladajućoj ideologiji nego fetišu tržišta s njegovom stalnom gladi za površnim promjenama. Istina, prozu s jasnom porukom nerijetko obilježuje određena predvidivost, a stvar je ukusa odrediti prelazi li ona mjeru podnošljivosti i guši li ono upravo književno u tekstu. Čini mi se, ipak, da u našoj kritici nema baš mnogo kritičara koji se oslanjaju na ideologiju i svjetonazor, dapače, da su upravo kod nas brojniji oni koji pokušavaju inzistirati na čistoći estetičkog, ako to kadikad nije izlika za ideološko neslaganje.

Ako bismo prezirali takav tip proze, s jasno artikuliranim stavom i svjetonazorom, upali bismo u mit o dekadenciji, ne mireći se s tim najnovijim poetičkim prekršajima pomalo kao Lukács - to jest po istoj logici, ali iz suprotnih pozicija - kada je Proustov, Kafkin i Joyceov subjektivizam ocijenio kao kvarenje razine ukusa postignutog u takozvanom kritičkom realizmu.

Nemogućnost kritike

I budući da smo već dugo navikli na roman-esej, ili ogled koji prelazi u pjesmu u prozi, teško je očekivati da se u književnoj kritici neće zbivati slični procesi, da ona neće prijeći u interpretaciju ili polemiku. A kako je to izvedeno – procijenit ćemo na osnovu ukusa. I najjednostavnije rečeno: ako ozbiljno uzmemo Solarovu tezu o nemogućnosti kritike danas, kako onda razumjeti kritički duh Milivoja Solara?

Naravno, autorove izvode ne moramo slijediti do konačnih zaključaka. "Predavanjima o lošem ukusu" Milivoj Solar potvrdio je svoj status teoretičara koji ne nasjeda na teorijske mode i trendove, ali i pažljivog kroničara i oštrog kritičara aktualnih, pa i domaćih, književnih "fenomena". "Predavanja" su upozorila na doista krupne promjene, od kojih smo mnoge previdjeli, na vrlo krhku samorazumljivost nekih danas općeprihvaćenih pozicija. Ovdje sam se najviše zadržala na izvodima koji se tiču književne kritike, no knjiga je i poziv na dijalog mnogim suvremenim teorijskim pozicijama. Autor je k tome vrlo senzibilan čitatelj, duboko zainteresiran za svoje polje istraživanja i vrlo kritičan prema svakom površnom i nekreativnom piskaranju.

Zanimljivo je da osporava neke navike koje se kod nas smatraju prihvatljivima: recimo ponuditi na predstavljanju knjige umjesto prigodnih riječi – interpretaciju, i zatim to isto objaviti kao kritiku, premda o kritici, kako je autor razumije, nije riječ. Usporediti igru nogometaša s radom umjetničkog genija smatra zaboravom svakog ukusa. Netko bi mogao cinično upitati čini li literatura kakva se danas piše tu usporedbu doista neumjesnom, no time bi definitivno skliznuo u mit o dekadenciji.

Gordana CRNKOVIĆ

12 POLICA

NADEEM ASLAM: "MAPS FOR LOST LOVERS", FABER AND FABER, 2004.

Roman "Mape za izgubljene ljubavnike" Nadeema Aslama, pisca iz Zapadnog Yorkshirea, o ritualnim ubojstvima u britanskoj muslimanskoj zajednici, proglašen je dobitnikom ovogodišnje književne nagrade Kiriyama u San Franciscu. Roman je inspiriran nesrećom u neimenovanom gradu, no smatra se da se radi o piščevom rodnom gradu Huddersfieldu. Aslamova obitelj napustila je Pakistan kad je piscu bilo četrnaest godina i osamdesetih godina prošlog stoljeća naselila se u Huddersfieldu. Laureat je pobjednički roman pisao punih jedanaest godina: počeo je u dobi od dvadeset i šest godina, a završio ga je 2003. godine...

ANDREA LEVY: "SMALL ISLAND", REVIEW, 2004.

Nakon niza uspjeha, roman "Mali otok" londonske spisateljice Andreje Levy nedavno je osvojio i književnu nagradu Commonwealtha. Roman, čija je radnja smještena u 1948. godinu, obrađuje priču o jamajčanskom paru, Gilbertu i Hortense Joseph, koji nakon završetka Drugog svjetskog rata dolaze u Veliku Britaniju kako bi započeli nov život. Gilbert je Jamajčanin koji se u britanskoj vojsci borio protiv Hitlerovih trupa, no koji teško proživljava život u civilu u poslijeratnom Londonu. Levy su na pisanje inspirirali njeni roditelji, koji su bili samo jedni od mnogih Jamajčana koji su 1948. emigrirali u Veliku Britaniju. "To je knjiga o Carstvu, predrasudama, ratu i ljubavi i vremenu u britanskoj povijesti kad se ta zemlja počela mijenjati", izjavila je autorica "Malog otoka".

ROGER PENROSE: "THE ROAD TO REALITY: A COMPLETE GUIDE TO THE LAWS OF THE UNIVERSE", KNOPF, 2005.

"Penroseovu knjigu sam slučajno uzeo u ruke u jednoj knjižari, i prvo što sam pomislio bilo je: više od tisuću stranica i težina od 1,5 kilograma dovoljno je da svakoga odmah u startu odbije od ove knjige! No, kad sam je počeo čitati nisam mogao prestati. Kupio sam je, i sljedećih nekoliko dana uživao čitajući je", veli jedan čitatelj na Amazonu, dok kritičari vele da bi ovu knjigu znanog oxfordskog fizičara i Einstein i Newton, da su danas živi, zasigurno imali u svojim kućnim bibliotekama. Ukratko, riječ je o do sada najkompletnijem matematičkom objašnjenju svemira, koje i nije baš najlakše za čitanje...

D. VUKOREPA

TABUCCHIJEVA “IGRA OBRTANJA” U IZDANJU ZAGREBAČKOG MEANDRA

PROZNI UŽITAK

Antonio Tabucchi, šezdeset dvogodišnji profesor portugalske književnosti na sienskom univerzitetu, jedan je od najvažnijih živućih talijanskih pisaca i jedan od trenutačno najcjenjenijih pisaca u svijetu, a da je tome tako svjedoči, među ostalim, i činjenica da je uvršten među osamnaest kandidata za novoustanovljenu Man International Booker Prize koja će se dodjeljivati svake druge godine u lipnju, i to za životno postignuće u književnosti: izuzev Tabucchija, nominirani su, recimo, Márquez, Roth, Kadare, Grass, Kundera, Atwoodova, Lem, Mafhouz... Unatoč Tabucchijevoj veličini i važnosti, u Hrvatskoj su – za razliku od susjedne i prijateljske Srbije i Crne Gore – dosad objavljena svega dva njegova prijevoda: “Neostvareni dijalozi” (Durieux, 1996.) i “Indijski nokturno” (Ceres, 2001.).

Taj mršavi hrvatski skor popravit će se ovih dana, jer u izdanju zagrebačkog Meandra izlazi najpoznatija Tabucchijeva zbirka kraćih proza “Igra obrtanja”. Riječ je o pričama koje obiluju maštom, začudnošću, inteligencijom i intertekstualnošću, a prevela ih je Tatjana Peruško. Valja se nadati da će nakon ove knjige uslijediti prijevodi i drugih djela ovog svjetski glasovitog luzitanista, prijevodi za koje su hrvatski čitatelji – neznano zašto – dosad bili zakinuti.

(I. Đ.)

PULSKI HACKLAB: OKUPLJALIŠTE “DRUŠTVENO ANGAŽIRANIH” SURFERA

PROTIV IZOLACIJE

Malo je poznato da u udruzi Monte Paradiso iz Pule, koja već više godina vrlo aktivno djeluje u prostorima bivše vojarne Karl Rojc, od 2003. postoji takozvani Hacklab. Radi se o prostoru opremljenom računalima čije besplatne, internet i ostale usluge, mogu koristiti svi zainteresirani. Hacklab je, kažu njegovi voditelji, "mjesto društvenog eksperimenta, susreta tehničkih 'uradi sam' znalaca i političkih 'društveno angažiranih' aktivista/ica. U ovom laboratoriju jedni pronalaze potrebnu tehnologiju, drugi potrebno znanje, a treći društvo koje ih izvlači iz socijalne izolacije...”.

Hacklab se nedavno preselio u novi, veći prostor pa, samim tim, iz njega stižu vijesti o još nekim zanimljivim novitetima koji su, po svemu sudeći, za sada zaista jedinstveni na ovim prostorima.

“Trenutno na raspolaganju imamo četrnaest kompjutora, od kojih sedam tek trebamo staviti u funkciju. Za početak, kad smo krenuli, uzeli smo ISDN telefonsku vezu, to je bilo jako sporo, prikopčati se telefonski preko modema. Istina, internet nikada nije bio besplatan za nas, ali je uvijek besplatan za korisnike!” kažu nam u Hacklabu. Najavljuju i nove projekte, dakako, internetske: “Riječ je o pilot-projektu Carneta, bežična mreža oko cijelog grada Pule, i svatko tko spada u tzv. ‘akademsku zajednicu’ – studenti, profesori, učenici, srednja škola itd., mogu se, s odgovarajućom opremom, spojiti sa antenom i ići na internet. To je dobro jer će se taj projekt nakon Pule proširiti i na druge gradove u Hrvatskoj, svuda gdje postoji čvor Carneta i sveučilište”, kažu nam aktivisti Hacklaba.

Budući da u Hrvatskoj ne postoji mjesto poput Hacklaba, uzore su našli – u inozemstvu.

“U Ljubljani postoji nešto slično, ali mi se više baziramo na iskustvima iz Zapadne Evrope, vezano za squaterske krugove, squatirana cyber-kafe okupljališta, kojima se služe internacionalni aktivisti koji mogu doći besplatno do interneta kad su na proputovanjima”, reći će aktivisti Hacklaba... “Ta je ideja nastala prije par godina u Italiji, na jednom hack-mitingu. Inače, surađujemo s hacklabom iz Milana i Amsterdama, a lani smo ovdje organizirali prvi evropski trans–hack-miting koji je sakupio oko tristotinjak hackera i medijskih aktivista iz cijele Evrope.”

Inače, ove se godine taj miting neće organizirati, nego tek iduće, ali u nekom drugom evropskom gradu.

Tatjana GROMAČA

"MAKEDONSKA RURALNA ARHITEKTURA" I "MAKEDONSKI NARODNI VEZ" U PULSKOM ETNOGRAFSKOM MUZEJU

ESTETIKA PREDAJE

Etnografski muzej Istre u Pazinu ugostio je nedavno dvije interesantne izložbe Muzeja Makedonije iz Skopja: Makedonska ruralna arhitektura i Makedonski narodni vez. Izložba se, na neki način, nadovezuje na ovogodišnju temu ICOM-a (Međunarodni odbor za muzeje) – “Spone kultura”, kojoj je ideja promicanje kulturnih manjina. Tako se kroz grafike koje prikazuju ruralnu arhitekturu Makedonije i narodni vez nastoji ujedno predstaviti i makedonska manjina u Istri. Ruralna kultura predstavljena je crtežima koji prikazuju vrijednosti značajnih tipova nastambi u Makedoniji. Naime, u Makedoniji su tradicionalno postojale graditeljske škole koje su na području Balkanskog poluotoka najintenzivnije radile u 19. stoljeću, a najpoznatiji majstori potječu iz rekansko-debarskog područja. Autor crteža i izložbe je kustos Muzeja Makedonije Petar Namičev. Druga, izložba narodnog veza, izložba je na kojoj se narodni vez predstavlja ne samo kao specifično obilježje narodne nošnje, već i kao visoko estetska likovna vrijednost i umijeće. Autorica te izložbe je Gordanče Vidinić, kustosica Muzeja Makedonije. Izložba se može pogledati do 22. svibnja...

(T. G.)

“KRUH I RUŽE”, FEMINISTIČKI ČASOPIS ŽENSKE INFOTEKE, BROJ 25, ZAGREB

ŽENSKO POTPITANJE

Feministički časopis zagrebačke Ženske infoteke Kruh i ruže izlazi već punih deset godina, nažalost pomalo neredovito, ali zato redovito donosi zanimljive sadržaje kojima vješto izmiče opasnostima jednostranosti, koju pretjerana lojalnost bilo kojoj ideologiji, ili konkretno feminizmu, zapravo podrazumijeva.

Dvadeset i peti broj ovog časopisa posvećen je ženskom književnom stvaralaštvu u Hrvatskoj (o kojemu se iz nekog razloga uistinu manje piše nego o muškom književnom radu), o čemu govore Slavica Jakobović-Fribec, Nadežda Čačinovič, Jasenka Kodrnja, Đurđa Knežević, Ana Tomić, Sonja Manojlović, Vesna Ćuro Tomić i Darija Žilić, ali se bavi i otvorenim pitanjima spolne (ne)jednakosti u hrvatskom društvu, sukobom na feminističkoj sceni (povodom istupanja grupe B.a.B.e iz Ženske mreže). Novi broj Kruha i ruža donosi i razgovor s Bojanom Genov, glavnom koordinatoricom Ženske mreže, koja analizira primjere dvojakog odnosa prema ženskim pravima u Hrvatskoj. Glavna tajnica Socijalističke internacionale žena Marléne Haas tvrdi kako je i unutar SDP-a, hrvatskog člana Internacionale, sustav kvota - kojim se ženama omogućuje ravnomjerna participacija u političkom životu – još uvijek “prilično nepopularan; muškarci ga ne vole”.

Tu su i uobičajene recenzije te izbor knjiških naslova iz fonda Ženske infoteke, a predstavljena je i feministička organizacija Domine iz Splita, čija je bogata aktivnost - unatoč patrijarhalnom okruženju te činjenici da rečena udruga zasad okuplja svega deset članica - solidna garancija opstanka.

Hrvoje PRNJAK

________________________________