CAROLINE ELIACHEFF I NATALIE HEINICH: "MAJKE-KĆERI: ODNOS UTROJE", PROMETEJ, ZAGREB, 2004.

PORODILJNI PROPUST

Ako je suditi po knjizi "Majke-kćeri: odnos utroje" (Zagreb: Prometej, 2004.), psihoanalitičarka Caroline Eliacheff i sociologinja Natalie Heinich grabe u književne tekstove i filmska djela samo zato da bi dokazale kako je za majke i kćeri gotovo "nemoguće" imati kreativan, ravnopravan, nježan ili bar uzajamno uvažavajući odnos. Ljubav je odmah na prvim stranicama proglašena nevažnom stavkom roditeljskog odnosa, na neki način lažnim izgovorom na "neizbježno" zlostavljanje. Problem je, sugeriraju autorice, u svim tim nepresušno poremećenim majkama: ili su opsjednute svojom djecom do te mjere da su, citiram: "bića vrlo ograničene samostalnosti, koja imaju slabu kontrolu nad vlastitim životom i malo mogućnosti za postizanje samoostvarenja izvan obiteljskog života" (primjeri iz knjige: film "Carolina trkaća staza" u režiji Emmanuelle Cuau te roman "Pijanistica" Elfriede Jelinek); ili su do te mjere opsjednute karijerom da postaju "monstruozno hladne" i otuđene od svoje djece, zauvijek ih emocionalno uništavajući stalnim "odbijanjem" (primjer: Bergmanova "Jesenja sonata").

Nužnost rata?

Autorice Eliacheff i Heinich od poglavlja do poglavlja sve više učvršćuju vlastite, dakle, potencijalno i čitateljske predrasude o "nužnom ratu" majki i kćeri te o njihovoj tobožnjoj "kompetitivnosti" i "mržnji", potkrjepljujući čitavu svoju analitičku konstrukciju jedino uskim izborom (već navedenih) književnih i filmskih djela. Spominje se još jedan tip majke, nazvan "majka-ljubavnica", za čiji je primjer odabrana Emma Bovary. Autorice smatraju kako u slučaju Gospođe Bovary "obožavani muškarac igra ulogu djeteta", ali koja je to konkretno uloga, ostaje nejasnim, kao što je nejasno tko bi zapravo po mišljenju Eliacheff i Heinich trebao zauzimati "centralno mjesto" u životu žene: autorice smatraju patološkim i kada je prioritetom proglašeno dijete i kada je riječ o partneru i kada je u pitanju ženina profesionalna vokacija.

Drugim riječima, kakve god prioritete žene imale, pa i onda ako odluče da uopće neće rađati, po autoricama su krive zbog "problematičnog shvaćanja majčinstva". U toj isključivosti poimanja majčinstva kao izvora svih socijalnih patologija nalazi se temeljna percepcijska, ali i strukovna pogreška knjige.

Socijalno kažnjavanje

Kako bi rekla kulturalna teoretičarka Ann Crittenden u kod nas neprevedenoj knjizi "Cijena majčinstva" (2001.): "Teško da su isključivo majke krive što se najteži posao na svijetu politički smatra najmanje važnim poslom na svijetu; poslom koji ekonomisti i ostali ljudi od karijere jednostavno drže 'gubitkom vremena'. Ljudi koji se late odgoja bit će socijalno kažnjeni za svoj angažman: ne samo da će svako novo dijete majku sve više udaljiti od mogućnosti profesionalnog samousavršavanja, o pristojnoj zaradi da i ne govorimo, nego će ženi koja se odluči na posvećenost majčinskoj vokaciji priskrbiti i etiketu emocionalno poremećene osobe: nitko 'normalan' ne bi toliko radio besplatno." Dodajmo, ali sada povodom knjige "Majke-kćeri": svatko normalan, radeći posao materinske skrbi, sigurno svakodnevno napravi i puno pogrešaka, ali to ne znači da nju ili njega možemo proglasiti apriorno "krivim" za najteža emocionalna i intelektualna zlostavljanja djece, kako predlažu autorice.

Premda Caroline Eliacheff i Natalie Heinich to nipošto ne bi priznale, nefikcionalni roditelji zapravo daju sve od sebe, ali često se osjećaju i neadekvatnima i izgubljenima pred veličinom i važnošću odnosa u kojem sudjeluju. Citirat ću jednog vremešnog oca, imenom Ralph Waldo Emeron: "Baveći se svojim djetetom, ustanovio sam da mi u odgoju puno ne pomažu ni moj grčki ni moj latinski, ni moje knjige ni moj novac. Naprotiv, potrebne su sve moje unutarnje snage, sva zrelost moje duše, sva moja emocionalna snaga, da tretiram to malo ljudsko biće dostojnim poštovanjem." U toj ključnoj riječi, "poštovanje", nazire se i najslabija karika psihoanalitičke apokaliptike.

Kako je, naime, u knjizi definirana uloga djeteta? Prenosim doslovno iz knjige "Majke-kćeri": "U jednom i drugom slučaju, dijete je samo duda varalica, tretirana ne kao osoba, kao drugi, nego kao objekt čija je svrha da ispuni ono što majci nedostaje." Da su autorice makar i minimalno zavirile u neurologijsku i pedijatrijsku literaturu, jamačno ne bi s takvom nonšalancijom djeci pripisivale status objekta. Naprotiv, djeca ostaju subjekti, čak i onda kada roditelji ne poštuju ili nasilno poriču status njihove temeljene vlastitosti.

Promašenost knjige "Majke-kćeri", nažalost, upravo je u tome što ni jednom riječju ne registrira krucijalnu dimenziju stalne intersekcije dječjih i roditeljskih moći.

Sićušni podnaslov knjige ("Odnos utroje") zapravo je jedna od njezinih malobrojno korisnih dimenzija: autorice predlažu da suvremene psihijatrijske znanosti prevrednuju ulogu "trećeg kuta" obiteljskog trokuta: majkama i njihovoj djeci nužan je bliski suodnos s osobom koja izlazi iz "platonski incestuozne" ekonomije jednog tijela majke i djeteta, diktiranog trudnoćom: nužan im je odnos sa "stranom", očinskom figurom. Kritizirajući odluke mnogih suvremenih žena da pristanu na samohrano majčinstvo ili da različitim strategijama majčinske posesivnosti istisnu oca iz obiteljske jezgre (zanimljivo je da se u knjizi uopće ne spominju brojne žene koje nisu izabrale podizanje djeteta bez partnera, nego su na takve okolnosti prisiljene očinskom odlukom o napuštanju doma), autorice ističu kako djeca najviše stradaju onda kada majke očeve proglase nepotrebnima ili do te mjere "nedostatnima" da ih eliminiraju iz života djece.

Ispuštena karika

No, i tu je krivnja za civilizacijski manjak očinskog prisustva u obitelji te očinskog angažmana previše jednostrano pripisana "samovolji" žena: kao ni djeca, ni očevi također nisu nikakvi pasivni objekti majčinske "diktature"; posve su sposobni izboriti se i za aktivni status unutar obitelji – pod uvjetom da ih istinski zanima očinska uloga. Zanima li ih, to je novo pitanje.

Zbog toga su knjige o malignosti majčinstva u kojima se konstrukcija "apsolutističke" moći majčinstva poklapa jedino s njezinom monumentalnom "destruktivnošću" de facto vjerni odraz ubitačnog cinizma zapadne civilizacije: u njima su žrtve socijalne degradacije još jednom viktimizirane, ali sada kao "nedovoljno dobre majke". Umjesto da se ženama i majkama prizna dostojni javni status i uspjeh u tome da stoljećima podizanje djece tretiraju kao svoj etički prioritet, Eliacheffova i Heinichova najradije bi nas strpale na promatranje. Hvala, možemo i bez psihoanalitičke karantene.

Nataša GOVEDIĆ

ALESSANDRO BARICCO, “KULE OD BIJESA”, MIRAKUL, ZAGREB, 2004.

MAJSTORSTVO STILA

Talijansku književnost karakteriziraju dvije dominantne književne struje. Jedna je ona tradicionalna, visoko intelektualizirana i estetizirana, koja je sve do nedavno vladala talijanskom prozom još tamo od Leopardija preko Pirandella pa Calvina. A druga je ona koja je danas "in", tzv. stvarnosna proza "talijanskih mladih ljudoždera" (kako im tepa njihova kritika), čija se poetika uglavnom svodi na seks, piće & krvoproliće. E, taman negdje između tih dviju struja nalazi se Alessandro Baricco (r. 1958.), planetarno poznati talijanski pisac o čijim se knjigama “Ocean More” i “Novecento” već pisalo na ovim stranicama. Međutim, manje je poznato da je pisca već prvi roman, "Kule od bijesa" iz 1991., smjestio pod iznimno rijetku a sretnu zvijezdu spoja popularnosti i literarne kvalitete. A tome je tako jer Baricco zna stilski savršeno isplesti fantastičnu priču, a da pritom svakim slovom veze ono fino tkanje koje čini život sam. Tako su “Kule od bijesa” smještene u izmišljenom gradiću u kojem fiktivna udovica živi u izmišljaju svog bivšeg braka, noću nalazeći utjehu u mjesnom zborovođi, koji neprestano pokušava uhvatiti savršenstvo glazbe pa se ubija od pokušaja da konstruira instrument sastavljen od ljudskih glasova... Ukratko, “Kule od bijesa” su knjiga gdje je istinski život neprestano pravljenje kugli od kristala, od kojih se mnoge slome, ali uvijek čudesno.

Stevo ĐURAŠKOVIĆ

“FRAKCIJA”, MAGAZIN ZA IZVEDBENE UMJETNOSTI, broj 33/34, CENTAR ZA DRAMSKU UMJETNOST & ADU, ZAGREB

ŠIRENJE GRANICA

“Iako ne tako mlada, umjetnost izmještena u javni prostor, kojoj je publika neophodna kao ‘aktivan sudionik u procesu stvaranja’ kod nas je još uvijek stvar koja pristalice ima većinom među samim autorima i kustosima, a publika ju promatra kao nekakav ekscentrični incident.”

U uvodnoj riječi novog izdanja magazina za izvedbene umjetnosti Frakcija nekoliko je izričitih tvrdnji s kojima se možemo i ne moramo osobno slagati, ali im ne možemo poreći aktualnost i intrigantnost. Dovoljno je da se makar osvrnemo na suvremenu umjetničku praksu i tvrdnje poput “...autorstvo ne znači apsolutnu kontrolu nad umjetničkim djelom, publika je suodgovorna za realizaciju djela, i proizvodnja i potrošnja umjetnosti neophodno postaju društveni čin...” te “...brisanje razlika između aktivizma, umjetničkog i političkog djelovanja, zapravo širenje granica svake od pojedinih kategorija jedna je od osnovnih značajki novog doba...” dobit će svoj puni smisao.

Nova Frakcija donosi tekstove Olivera Marcharta, Silve Kačić, Kristine Leko, Igora Zabela, Branke Stipančić, mapu UrbanFestivala, a predstavlja i skupine Wooster Group i Goat Island.

Iako je Frakcija dvojezični časopis (na hrvatskom i engleskom jeziku), upakiran u vrhunski suptilan dizajn, korištenje strukovnog diskursa sigurno neće naveliko popularizirati “umjetnost u nastajanju”, ali svim zainteresiranima može koristiti kao uvid u suvremene umjetničke prakse i razdrmati um naviknut na klasičnu institucionaliziranu umjetnost.

Marko TOMAŠ

FERAL NA 17. SARAJEVSKOM SAJMU KNJIGE

KULTURNA INSTITUCIJA

Prije dvije-tri godine, prebrojavajući oživjele sajmove knjiga na prostorima ovog jezika, mnogi novinski izvjestitelji nerijetko su zaboravljali sarajevski sajam. Ne tako davno, naime, u Sarajevu je knjižara "Buybook" još uvijek imala jači izbor naslova od svih prigodnih izlagača zajedno, koji stoga nipošto nisu trebali prostor veličine dvorane “Mirza Delibašić” u centru "Skenderija", a dokle su njihov broj i ponuda u međuvremenu narasli. Konkretnim statističkim podacima govoreći, 17. sarajevski sajam knjige i pridruženi 8. bijenale knjige, od 20. do 26. travnja predstavili su oko 160 izdavača na 5200 četvornih metara s oko 140 štandova, iz desetak zemalja i s preko 20 tisuća naslova, što je vidjelo i kupovalo preko 50 tisuća posjetitelja.

U interes Sarajlija za izloženim knjigama uvjerio se i Feralov novinar, svakoga od tri vikend-dana strpljivo čekajući u redu na kupnju ulaznice od jedne konvertibilne marke, i za kontrolu na samom ulazu. Ljudi nisu samo kupovali bosanskohercegovačka izdanja s posebnim popustom, naravno, ili ona još jeftinija srpska, ili pak ona najskuplja, iz zemlje-partnera sajma - Hrvatske, nego su iz sata u sat pratili razne promocije i okrugle stolove u dva paviljona i na štandovima. Hrvatska se na sajmu predstavila izložbeno i aktivno, s nekoliko desetaka izdavača okupljenih uglavnom oko Zajednice nakladnika i knjižara, te nastupima pisaca Julijane Matanović, Slobodana Novaka, Zvonka Makovića, Mire Gavrana, Draga Glamuzine, Romana Simića i drugih. Na hrvatskom štandu raspravljalo se o situaciji na tržištu u okolnostima prodaje knjige uz novine, o suradnji izdavača te suvremenoj bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj prozi, i održana je međunarodna konferencija biblioteka slavista.

Nasuprot uspjesima i svijetlim primjerima suradnje, a da sva kritička riječ ne bi ostala samo pri već notornoj temi knjige na kioscima, pobrinuli su se sarajevski literati poput direktora "Buybooka" i pisca Damira Uzunovića, koji je oštro napao državnu kulturnu vlast zbog svjesnog ignoriranja Sajma. Bez obzira što je riječ o privatnom projektu, naime, Sarajevski sajam knjiga sazreo je kao kulturna i ekonomska institucija od značaja za čitavu regiju, te mu itekako ima smisla pomoći. Tek ove godine, međutim, direktor sajma Tajib Šahinpašić imao je priliku pohvaliti jednu budžetsku instituciju, Kanton Sarajevo koji se konačno uključio u aktivnosti ove dugogodišnje manifestacije. A i pokazalo se kako bojazan od prezasićenog tržišta uslijed povišenog sajamskog intenziteta na ovim prostorima ni približno nije potvrđena u praksi; štoviše, uzlazni trend sajma očekuje se i dogodine.

Igor LASIĆ

ZAŠTO SE DOKUMENTARISTIČKA SERIJA “VIDEOLETTERS” PRIKAZUJE U PORNO-TERMINU

PIŠEM TI VIDEO-PISMO

Nakon višemjesečnog kolebanja, vodstvo Hrvatske televizije donijelo je i tu sudbonosnu odluku te na male ekrane pripustilo osam dvadeset petominutnih emisija pod zajedničkim nazivom "Videoletters". Na HTV-u su s razlogom bili nervozni. "Videoletters" je, naime, po HTV-ovim kriterijima prilično kontroverzna emisija čiji je cilj povezati ljude različitih nacionalnosti koje su ratna događanja na području bivše Jugoslavije tokom devedesetih razdvojila.

Prije desetak godina ne bi bilo puno razmišljanja: nizozemski autori Eric van den Broek i Katarina Rejger ne bi ni prismrdili na Prisavlje. Sada je, međutim, situacija drukčija. Hrvatska želi što prije u Europsku uniju, a da bi zadovoljili nametnute kriterije, moraju u program uvrstiti i ovakve, “mirnodopske” projekte. Ipak, pronašlo se rješenje da vuk bude sit i ovce na broju: “Videoletters” se emitira, ali utorkom poslije ponoći, gotovo u porno-terminu, tako da je krug mogućih gledatelja smanjen na najmanju moguću mjeru.

Eric van den Broek i Katarina Rejger, inače dobitnici niza nagrada, počeli su projekt snimanja video-pisama još 1999. godine. Potaknuti iskustvom iz Mostara, kada su se našli s ljudima s istočne obale koji su htjeli znati kako su i što im rade bivši susjedi sa zapadne, njih dvoje krenuli su sa snimanjem. Za pet godina rada uspjeli su pripremiti dvadeset epizoda u kojima bivši prijatelji, susjedi i kolege koje su razdvojila ratna događanja međusobno razmjenjuju video-pisma. Deset godina nakon rata, oni žele obnoviti kontakte i ponovo pronaći prijatelje s kojima se zapravo nikada nisu ni posvađali. Primjerice, Vlada iz Beograda i Ivica iz Zagreba prije rata bili su prijatelji. Očevi su im radili u istoj firmi, provodili su ljeta zajednički, posjećivali se... Rat ih je razdvojio, tako da petnaest godina nisu čuli ništa jedan o drugome. Sve dok se nije pojavila ekipa "Videolettersa".

Zanimljivo je da se prvih osam epizoda emitira istodobno na televizijskim stanicama svih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. Projekt je zasad najbolje primljen u Bosni i Hercegovini gdje ga je promovirao poznati pjevač Rambo Amadeus. Većina sudionika koji su razmijenili video-pisma našli su se u sarajevskoj gostionici simboličkog imena "Dejton".

Uz televizijske emisije, projekt čini i www.videoletters.net preko koje svi mogu poslati video-pismo nekome do koga im je stalo, a s kim su izgubili kontakt... Kako je krenulo, još malo pa ćemo na HTV-u gledati i Goodyear ligu!

Goran BORKOVIĆ

________________________________