Odbila je Mesićevu ponudu da postane predsjednica Vrhovnog suda, a o razlozima se može samo nagađati. Žena je na godišnjem odmoru, a i inače ne spada u one koji će polomiti noge da se pojave u medijima. Ali, koliko god ona šutjela o tome, ne možeš pobjeći od dviju činjenica, pa makar nemale, barem na prvi pogled, baš nikakve veze s košarom koju je dobio šef države.

Prva nas vraća u 1992. kada je Mesić, tada predsjednik Sabora, potpisao razrješenje gospićkog tužitelja Đorđa Kalanja, punu godinu nakon što su ga divljački ubili Norčevi (Oreškovićevi) kileri. Možda je to bila samo glupa greška, istina tim veća što ga je, čuje se sada, zastupnica Dabčević-Kučar upozorila na nju. A možda mu je netko čak i podvalio.

Ali je upravo neshvatljivo, da upotrijebimo najblažu riječ, da Mesić ni do danas nije izrekao barem žaljenje zbog toga, iako je Kalanjeva obitelj i javno stavila do znanja da to očekuje. Umjesto toga, predsjednik značajnih vrlina, koje mu se, međutim, ponekad spuste na razinu vlastitih cipela, kapriciozno se inati i preko Ureda vodi glupe polemike s novinarima (Vedrana Rudan).

A sada druga činjenica. Opet se vrti oko Gospića, Norca i Oreškovića, ali sada glavnu rolu ima naša osoba tjedna, Ika Šarić. Ona je izrekla kaznu za strašne gospićke zločine dosad jedinom presudom koja ima neupitni sudski epilog, i koje se ne moramo sramiti čak ni pred oštrokondžom Carlom del Ponte.

Kada se ove dvije činjenice spoje ne možeš pobjeći od dojma da je ova sposobna sutkinja doživjela poziv u Vrhovni sud kao u ralje nekompetentnog, politiziranog, korumpiranog i kakvog sve ne sudsko-državnog aparata. I, normalno, odbila je. Kladimo se, dakle, da bježi od novinara jer bi morala reći nešto kao da u ovoj državi možeš biti dobar sudac samo ako joj nisi baš sasvim lojalan, a to, brate, nitko ne želi slušati.

Ono što čelnici te države naprotiv vole jeste tolerirati rasulo u vlastitom pravosuđu, ali istodobno očekivati da iz one fontane pred Haaškim sudištem teku sve sami med i mlijeko. Naravno, ne teku, pa najnovija dopuna Čermakove i Markačeve optužnice više slijedi prgavi gard koji Del Ponte zauzima u posljednje vrijeme, nego što bi se tim ekstenzivnim i neodređenim inkriminacijama moglo nešto dokazati.

Ali, budimo dođavola jednom iskreni, to sigurno nije najgora optužnica koju smo vidjeli posljednjih godina (da se sada i po treći put ne vraćamo u Gospić), a moglo bi joj se i još ponešto naći u obranu. Već smo na ovim stranicama pisali da Nürnberški sud nije proglasio "zločinačkom organizacijom" čak ni cijelu Nacionalsocijalističku partiju, pa sigurno ni Haaški neće cijeli HDZ ili HV.

Ali, čak i kada bi došao u napast da, Mesićevim riječima, kolektivizira krivicu za Oluju, to bi bila samo posljedica toga što domaći sudovi nisu, opet Mesićevim riječima, individualizirali krivicu za tu kao ni za bilo koju drugu vojnu akciju. Zapravo jesu, ali samo u onom jednom jedinom primjeru Ike Šarić.

Marinko ČULIĆ