IVAN KLIMA: “LJUBAVNICI ZA JEDNU NOĆ”, HRVATSKO FILOLOŠKO DRUŠTVO I DISPUT, ZAGREB, 2005.

SUBVERZIJA STVARNOSTI

Čudna je i tajanstvena uloga slova K u književnosti Srednje Evrope. Literarni prostor bivše K und K monarhije odredili su Kafka, Kundera i Kiš. Mi se s time odmah možemo složiti – i trojici K-ova pridružiti i Krležu. Literarni omen slova K shvaćaju i Mađari. Za srednjoevropsko književno slovo K Mađari su godinama imali spremnog Konrada. Gyorgy Konrad duže se vremena nalazio u užem krugu favorita za Nobela. No kada je 2002. proglašen prvi mađarski književni nobelovac to nije bio Konrad. Nagrada je otišla jednom drugom srednjoevropskom K-u... dotada gotovo nepoznatom Imreu Kerteszu.

U Češkoj se dobro zna tko je g. K! Kundera već desetljećima polaže pravo na taj literarni omen. No, kao i Konradu, i njemu još jedno K konstantno viri preko ramena. Ono Ivana Klime (1931.), disidentske ikone i “moralnog autoriteta”.

Nakon praškog proljeća, Klimi, kao već afirmiranom proznom i dramskom autoru, zabranjeno je daljnje objavljivanje. Istovremeno, pružila mu se bogomdana prilika emigrirati, budući da je 1969. bio gostujući profesor na Sveučilištu Michigan u Ann Arboru. No, ipak se odlučio vratiti u Češku. Na Zapadu ga je zaprepastila manija konzumerizma: "ludilo posjedovanja dva ili tri automobila u obitelji, ludilo pregrijanih prostorija zimi, i preklimatiziranih prostorija ljeti"...

U ranom djetinjstvu Klima je preživio holokaust. Za vrijeme rata cijela je obitelj odvedena u koncentracijski logor Terezin, i Klima je razmišljao da će, ako je preživio holokaust i logoraški život, preživjeti i Češku sedamdesetih. I tako se vratio - i postao disidentska zvijezda. Uz Jiri Menzela, bio je jedan od rijetkih čeških umjetnika koji je odlučio “ostati doma”. Objavljivao je u samizdatu, i dok je u domovini bio poznat samo uskom krugu čitatelja, Zapadom se širila slava pisca koji živi u ilegali. Njegovu knjigu "Sudac na kušnji" (1986.) zapadna kritika prihvatila je kao najbolji istočnoevropski politički roman. S Baršunastom revolucijom, dvadeset godina nakon samog Klime, u Češku se vratila i njegova slava.

Klima je smatrao da egzil nije dobar za pisca, i to je bio jedan od njegovih razloga ostanka u Češkoj. Međutim nije isključena i mogućnost da je ostao u Češkoj i zbog toga jer je naprosto računao - da su doma cure bolje.

Ljubavne priče “Ljubavnika za jednu noć” (prijevod: Sanja Milićević Armada), izbora iz triju prethodnih sličnih zbirki: "Ljubavnici za jedan dan", "Otok mrtvih kraljeva" i "Ljubavni razgovori", predstavljaju presjek Kliminog stvaralaštva od početka šezdesetih do sredine devedesetih. Sam autor priče je nazvao "malim horrorima". No bez straha. Klima je veliki ljubavnik, a dramatiziranje je najčešće samo dobra predstava.

Ivan Klima malo je slovo “k” češke književnosti. Česi su se kroz totalitarizme probijali s humorom koji je na površini iskazivao lojalnost, a iznutra je bio subverzivan. Svojom zgodnom zbirkom ljubavnih priča Klima je pokazao kako se češki komunizam sedamdesetih i osamdesetih mogao preživjeti i s ljubavnicama za jednu noć. Kao preživjeli iz holokausta on je znao cijeniti važnost ljudskog kontakta.

Dragan JURAK

BRUNO SCHULZ: “DUĆANI CIMETNE BOJE”, LITTERIS, ZAGREB, 2005.

PROZA ZA SLADOKUSCE

Bruno Schulz, poljski pisac koji je svojim dvjema zbirkama proze objavljenim tridesetih godina prošlog stoljeća, u evropski literarni obzor donio nešto, do te mjere autentično, estetski upečatljivo i vrijedno, da ga se - bez pretjerivanja - može svrstati u red najznačajnijih imena svjetske književnosti prošlog stoljeća. Prijevod njegove zbirke pripovjedaka “Dućani cimetne boje” na hrvatski (za koji je zaslužan Dalibor Blažina), svojevrstan je kulturni događaj, poslastica za sve one koji još nisu imali prilike sresti se s pisanjem ovoga pisca, ili su to učinili nekada davno, uz Nolitovo izdanje iste knjige iz 1961. godine.

O Bruni Schulzu ne zna se mnogo, iza njega je, osim “Dućana cimetne boje” (1934.) ostala i zbirka pripovjedaka “Sanatorij pod klepsidrom” (1937.), nešto kritičkih i teorijskih tekstova, pisama, a nedovršeni roman “Mesija” - izgubljen je. Rođen je i živio je u gradu Drohobyczu, u tadašnjoj istočnoj Galiciji. Započete studije u Beču morao je prekinuti i zaposliti se kao učitelj crtanja u gimnaziji u rodnome gradu. Grafike i crteži Brune Schulza koji su sačuvani i uspjeli odoljeti “zubu vremena” svojom stilskom rafiniranošću, “pomaknutom” fantazijom i ekspresivnošću svjedoče o korespondenciji s onim što je pisao.

Trebao je proći priličan broj godina pa da pisanje, kao i slikanje Brune Schulza, bude ponovno “prepoznato”. Krajem pedesetih godina kreću prvi zapaženiji tekstovi o njegovoj literaturi, zatim brojni prijevodi, paralele, razni “kanonski” tekstovi gdje ga se svrstava uz Prousta, Kafku, Thomasa Manna, gdje se njegovo pisanje pokušava iščitati “na pozadini nadrealizma, psihoanalize..” itd. Također, tu su i pisci koji će se tek javiti, i u čijem će se pisanju Schulz prepoznati kao jedan od važnijih “oslonaca” (često je spominjan njegov utjecaj na Danila Kiša, koji je dobio i nagradu američkog PEN-a koja se zove baš “Bruno Schulz”.)

“Dućani cimetne boje” autobiografska je knjiga, kojom se želi dotaknuti “dno biografije, konačni oblik sudbine”. Schulzovo se pisanje ne povodi za realnim činjenicama i faktima, već želi, po njegovim riječima, istražiti “mitski sadržaj iznad njih”. Stvari i činjenice nedovoljne su da bi se opisao jedan život, kao što niti najdublja psihoanaliza nije u stanju pojasniti ga i raščlaniti. Jedino traženjem određenog “duhovnog smisla” činjenica, odlazeći u svojevrstan mit, gradeći mitologiju, po uzoru na, kako sam Schulz kaže u svom ekspozeu “Dućana”, ljude antike, na njihovo pogansko poimanje života.

Pisanje Bruna Schulza svjedoči o “mijeni kao o biti života”, ono je prepuno stalnih metamorfoza, iza njegove prividne mirnoće i pasivnosti stoji divljina, duhovna “bujnost” koja je snažna poput ženske plodnosti ili plodnosti prirode, čestih motiva iz njegovih proza. Njegovo je pisanje izrazito suvremeno, ono je jednako svježe te fascinantno i danas, kao što je to bilo 1934. godine.

(T. G.)

MONOGRAFSKA IZLOŽBA AKTOVA LJUBE IVANČIĆA U SPLITSKOJ GALERIJI UMJETNINA

LIKOVNI DOGA

Iako je svaki dan crtao po nekoliko crteža ili uradio barem jednu sliku, Ljubo Ivančić (1925.-2003.) za života je rijetko izlagao. U rodnome Splitu, eto, svega tri puta. No to, dakako, nije jedini razlog zbog čega je svaka izložba njegovih radova kulturni događaj. Naime, Ivančić i danas itekako intrigira svojom umjetničkom uvjerljivošću, u koju se od 9. svibnja može uvjeriti i splitska publika, odnosno svi koji navrate u novouređeni izložbeni prostor gradske Galerije umjetnina.

Ova izložba je ekskluzivna i po tome što se većina od stotinjak aktova po prvi put predstavlja javnosti, a istodobno su postavljena i 44 rada koje je obitelj pokojnog slikara donirala Galeriji umjetnina. Po riječima Zvonka Makovića, autora teksta u izložbenome katalogu, “Ivančićeva subjektivna vizija tijela prerasla je u univerzalni znak”, budući da je i kroz bavljenje klasičnim motivom akta slikar “sugestivno progovorio o tragičnoj poziciji čovjeka u suvremenom svijetu”. Zbog svega toga, nemoguće se ne složiti s Makovićem kada konstatira kako je ova izložba zapravo i prikaz jedne nove dimenzije “cjelokupnog hrvatskog slikarstva druge polovice 20. stoljeća”.

Dakako, važnost ovog kulturnog događaja, ili preciznije, brojnost novinarskih foto-aparata i kamera, privukla je i gotovo sve viđenije nosioce lokalnih izbornih lista, ali to spada u stvari na koje autori postava – Nina Ivančić, Božo Majstorović i Damir Sokić – nisu imali ni najmanje utjecaja. Riječ je o svojevrsnom folkloru koji vas sasvim sigurno neće ometati ako posjetite izložbu bilo kojeg dana do 30. lipnja, do kada ostaje otvorena.

(H. P.)

MERET OPPENHEIM, STADTGALERIE, KLAGENFURT

SNOVI

Rad koji je proslavio Meret Oppenheim jest čuvena “Pelztasse” iz 1936., šalica za čaj presvučena krznom, što je svoje stalno mjesto – kao simbol avangarde - pronašla i u Muzeju suvremene umjetnosti u New Yorku

Hrvati u Austriju najčešće odlaze radi shoppinga. Rjeđe zbog kulturnih događanja, što nipošto ne znači da je kulturna ponuda u toj zemlji nezanimljiva. Dapače! Evo, uzmimo samo za primjer izložbu presjeka radova njemačke umjetnice Meret Oppenheim, što je otvorena u Klagenfurtu od ožujka ove godine, i posjetitelji je, zajedno s dva dokumentarna filma o životu ove ne previše poznate umjetnice, mogu pogledati do 5. lipnja.

Meret Oppenheim rođena je 1913. u Berlinu, djetinjstvo je provela u Švicarskoj, a već s osamnaest godina, nakon prekinuta školovanja za koje nije pokazivala osobit interes, otputovala je u Pariz, u to vrijeme jednu od umjetnički najprogresivnijih sredina. Ondje je istomišljenike u viđenju svijeta i umjetnosti pronašla u krugu umjetnika kao što su Max Ernst, Marchel Duchamp, Andre Breton, Alberto Giacometti, Hans Arp, Man Ray… Krug avangardista u kojem se našla najbolje opisuje njeno dugogodišnje umjetničko usmjerenje: svi pojmovi i asocijacije koji se vezuju uz imena dadaističkih, a kasnije i nadrealističkih umjetnika, zapravo su jednako komplementarni i radu Meret Oppenheim. Ona je od samoga početka bila odviše osviještena u pogledu odnosa među spolovima da bi ju se moglo proglasiti samo muzom i nadahnućem umjetnika koji su je okruživali, mada je isprva, kao i mnoge druge žene umjetnice, stereotipno viđena upravo u tom svjetlu. Njena je impresivna fizička pojava inspirirala Mana Raya, proslavljenog po novim istraživačkim metodama u fotografiji, koji je s njom snimio seriju umjetnički iznimno vrijednih, crno-bijelih fotografija, na kojima Oppenheimova nerijetko pozira bez odjeće… Slična su kompozicijska rješenja kasnije preuzeli fotografi poput Helmuta Newtona i Annie Leibowitz.

Rad koji je proslavio Meret Oppenheim jest čuvena “Pelztasse” iz 1936., šalica za čaj presvučena krznom. Na ideju za taj rad došla je slučajno, pijući čaj za vrijeme velike hladnoće u nekom pariškom kafeu, zajedno s Pablom Picassom. Mislila je da bi zbog velike hladnoće bilo dobro i šalicu, tanjurić i žličicu obući u krzno. To je i učinila, i njen rad je, daljnjom igrom slučaja, postao simbolom avangarde. Krzneni tanjurić i šalica mogu se vidjeti na klagenfurtskoj izložbi, a svoje su stalno mjesto pronašli u Muzeju suvremene umjetnosti u New Yorku.

Rad Meret Oppenheim odupire se klasifikacijama, to je bila neka vrst njenog umjetničkog kodeksa, izražavati se na mnogim poljima i istraživati, ne zadržavati se na već “upoznatom”. Njena ju je iznimno bogata fantazija vodila ka otkrivanju novih mogućnosti u slikarstvu, izradi raznih objekata, grafika, minijatura, izradi nakita, namještaja, kostima za kazalište i varijetee; pisala je poeziju, fotografirala. Nakon faze od petnaest godina, kada, u vrijeme nacionalsocijalizma i Drugog svjetskog rata, nije mogla stvarati zbog duboke krize u kojoj se i sama nalazila, Oppenheimova je radila sve do svoje smrti, do 1985. godine. Kao i kod drugih nadrealističkih umjetnika, u njenim je radovima dominantno prisustvo “podsvijesti”, onoga što zapravo i dominira u ljudskoj psihi, osobitu je važnost pridavala snovima koje je redovito i zapisivala. Vrlo radikalna u svojoj kritici društvenog licemjerja, ime Meret Oppenheim se od njenog pojavljivanja na fotografijama Mana Raya veže uz pojmove atavističkog, bizarnog, erotičnog, njen je rad pun metarmofoza, iznimno maštovitih kombinacija i nesvakidašnjih metafora. Na izložbi u Klagenfurtu može se vidjeti da je njen rad znao oscilirati – od briljantnih minijaturnih crteža do poludiletantskih portreta… Iako vrlo maštovita u izradi odjeće, nakita i namještaja, Meret Oppenheim nikada nije htjela producirati za tržište. Njene su kreatorske ideje zato kopirali neki od danas najpoznatijih kreatora.

Izložba u Klagenfurtu pokazuje presjek rada, ali i izuzetnu osobnost ove njemačke umjetnice.

(T. G.)

SAJAM U ORGANIZACIJI ZAGREBAČKE IZDAVAČKE KUĆE “PROFIL”

BLISTANJE KNJIGA

Ovaj svibanj u Zagrebu definitivno je u znaku knjiga i pisaca. Netom po svršetku VBZ-ova književnog festivala koji se održava u Domu Hrvatskog društva likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma, štafetnu će palicu preuzeti drugi poveći zagrebački izdavač Profil koji, na više lokacija, organizira drugi po redu Zagrebački sajam knjiga što će trajati od 17. do 28. svibnja i u čijem će sklopu ove godine biti održan i Festival evropske kratke priče.

Brojke kazuju ovako: bit će predstavljeno osamdesetak knjiga, gostovat će više od šezdeset domaćih i inozemnih autora, o knjigama će govoriti više od stotinu i pedeset predstavljača, program će se odvijati na tri zagrebačke lokacije (Profilova knjižara u Bogovićevoj ulici, klub Gjuro 2 na Medveščaku i klub Booksa u Martićevoj), s tim da će Festival evropske kratke priče imati i svoju epizodu u Zadru.

Ispod brojki se, pak, skrivaju brojna književna imena, a za ovu priliku izdvajamo samo neka: Denis Johnson, Olivier Adam, Claudio Ugussi, Lucia Etxebarria, Mitja Čander, Georgi Gospodinov, Rimantas Černiauskas, Claire Keegan, Pawel Huelle, Simona Vinci, Rashid Novaire... Bit će tu, naravno, i čitava satnija domaćih pisaca, a u gustom rasporedu promocija, čitanja i predavanja nikako ne bi bilo pametno zaobići Luciu Etxebarriu, te promociju svježih izdanja Feralove biblioteke – "Stenograma o podjeli Bosne" Franje Tuđmana i njegovih doglavnika i suradnika, te "Vite active" Viktora Ivančića.

Ivica ĐIKIĆ

________________________________