PASCAL BRUCKNER: BOŽANSKO DIJETE; PREVELA ITA KOVAČ, CERES, ZAGREB, 2004.

RUGANJE BOGU

Ni u jednom svojem filozofskom eseju Bruckner sigurno ne bi išao tako daleko kao u ovom romanu, u kojem se izruguje samoj arhetipskoj ideji o humanoj inkarnaciji Boga, arhetipskom mitu o djetetu u kojem je prisutno ono božansko. Bruckner će svoje stavove dovoditi u pitanje onoliko koliko to zahtijeva narav romana kao vrste, no on je uvijek dosljedan sebi i svojim stavovima

"Sve što govorim u svojim romanima često je suprotno onome što objašnjavam u svojim esejima. To je način da samoga sebe podvrgnem kritici", rekao je jednom zgodom Pascal Bruckner, autor filozofskih eseja, romana i knjiga za djecu koje nerijetko skliznu u bajke za odrasle. "Volim romane u kojima se priča ne rasplinjuje", objašnjava Bruckner svoju sklonost preglednoj i razgovijetnoj fabuli, čvrstoj konstrukciji filozofskog romana, zbog koje je tu njegovu navodnu naviku da samog sebe opovrgava samo djelomice moguće prepoznati. Doista, ni u jednom svojem filozofskom eseju Bruckner sigurno ne bi išao tako daleko kao u ovom romanu, u kojem se izruguje samoj arhetipskoj ideji o humanoj inkarnaciji boga, arhetipskom mitu o djetetu u kojem je prisutno ono božansko. No u svemu ostalome i ovaj je roman više komplementaran autorovim esejima nego autoironiji. Bruckner će svoje stavove dovoditi u pitanje onoliko koliko to zahtijeva narav romana kao vrste, no on je uvijek dosljedan sebi i svojim stavovima.

Cijenjen i čitan

Bruckner pripada generaciji koja se afirmirala nakon šezdesetosmaškog pokreta. U svojim romanima i esejima spaja visoku erudiciju i eleganciju izričaja; zato je ne samo cijenjen nego i vrlo čitan pisac, dobitnik mnogih nagrada, među kojima je najneobičnija ona za najbolje djelo iz područja ekonomije za 2002. godinu za knjigu "Bijeda blagostanja". No zapravo ni to ne treba čuditi; premda je riječ o autoru čiji tekstovi nisu ni teški ni neprohodni, on je istodobno vrlo obrazovan i akribičan, svaka je njegova teza provjerena i utemeljena, tako da je očito mogao fascinirati i žiri u kojem su sjedili ljudi iz ekonomske struke koja je samom Bruckneru ipak prilično daleka.

Bruckner je domaćoj čitateljskoj publici dobro poznat, njegove se knjige gotovo redovito prevode, donekle možda i zato što se našoj publici nametnuo u devedesetima kada je gorljivo komentirao naše političke prilike, nerijetko u zapadnim medijima zagovarajući hrvatske interese, ali nikada ne nasjedajući na status žrtve kojim se mnogo toga, pa i zločine, tada pokušavalo opravdati.

Većina Brucknerovih romana - upravo kao i njegove esejističke knjige - prikazuje komičnu i neurotičnu stranu običaja, navika i svjetonazora čovjeka u suvremenim, bogatim, zapadnim demokracijama. Kritizira i ismijava opsjednutost ljepotom (u romanu "Kradljivci ljepote"), srećom (u eseju "Stalna euforija"), izruguje se strategijama koje suvremeni čovjek koristi kako bi pobjegao od odgovornosti – bijegu u infantilnost i bijegu u ulogu žrtve (u eseju "Iskušenje nevinosti"). Osporava pretenziju ekonomije da upravlja ukupnošću ljudskih odnosa, ali i kritičare kapitalizma koji ne uspijevaju umaknuti svedenosti suvremenog čovjeka na potrošača, prodavača, dioničara ili vlasnika ("Bijeda blagostanja").

U romanu "Božansko dijete", izvorno objavljenom 1992. godine, Bruckner je vještim žanrovskim akrobacijama povezao nekoliko svojih opsesivnih tema: slijepo povjerenje u znanost i osobito u ulogu, pa i svemoć medicine; ideju da aktivizam tržišne utakmice treba prenijeti na ukupnost života, da su samo dobra volja i upornost dovoljni da bi čovjek izbjegao patnju i neuspjeh, pa čak i da bi oblikovao djecu po svom ukusu.

Strana ideja

U središtu romanesknog zapleta je amaterska izvedba projekta eugenike - tradicionalno ideje o rađanju boljih ljudskih bića, koja je u radikalnoj verziji kulminirala u nacističkoj interpretaciji, no koja danas ponovno ima svoje zagovornike, uvjerene da napredak genetike omogućuje spajanje demokratskih vrijednosti i ideje o prenatalnom unapređenju potomstva. Ne ulazeći uopće u sve dimenzije rasprava o eugenici, ni u totalitarna zastranjenja, ali ni u suvremene rasprave o eutanaziji, kloniranju i genetskom inženjeringu, Bruckner samu osnovnu ideju eugeničkog pokreta prokazuje kao duboko stranu pustolovini egzistencije.

Protagonisti sumanutog amaterskog pokušaja prenatalne edukacije su dakako groteskni likovi: emocionalno prikraćena buduća majka, koja je iz svojeg djetinjstva baštinila samo komplekse i nespremnost za emotivne i uopće životne izazove, i liječnik koji se odaziva njezinoj molbi da intenzivno radi na obrazovanju njezinih blizanačkih fetusa. Blizanci u početku napreduju prema planu, ali djevojčica Céline po rođenju, pri kontaktu sa svježim zrakom gubi svoju inteligenciju, dok Louis, jogunasti muški dio blizanačkog para, još kao fetus iskazuje sklonost pobuni: kao biće visoke kulture unaprijed je spoznao sve nevolje koje donosi egzistencija – odsutnost smisla, prolaznost života, zlobu ljudi – i odlučio je ostati u majčinoj utrobi i ondje se prepustiti isključivo intelektualnim užicima.

Prikazujući svijet u kojemu je liberalna ideja tržišnog natjecanja zaposjela sve ljudske odnose, u kojem je ekonomistički um postao osnova cjelokupnog svjetonazora, emotivnog, intelektualnog i duhovnog života, Bruckner će ići do kraja i narugati se samoj ideji Boga. Majka pobunjenog fetusa upravo Bogu obraća se za pomoć, Bog će, obeshrabren ljudskim neposluhom, napustiti ljude, a oni će u međuvremenu već slavnog i obožavanog Louisa proglasiti Božjim namjesnikom, Djetetom Božanskim!

Brucknerov roman vješto spaja priču o pritajenoj mržnji i emocionalnoj prikraćenosti, kao značajkama ne tako rijetkih suvremenih obitelji, s temom scijentizma i slijepog povjerenja u znanost. Spajajući elemente žanra negativne utopije s konstrukcijom filozofskog romana i s alegorijskim dosezima, upuštajući se u fantastičarske pasuse na rubu horora, Bruckner čitavo vrijeme ne napušta svoju osnovnu ideju, ambiciju da bude oštar kritičar običaja i mitova suvremenoga bogatog zapada. Takav je postupak možda pomalo zastario, možda bi se mogao učiniti stranim mlađim čitateljima sklonima prozi koja je odavno napustila intelektualističku misiju literature.

Usprkos nekoliko neredigiranih formulacija, korektan prijevod Ite Kovač uspješno prenosi ono što je kod Brucknera najbolje: virtuozan stil, duhovit i ironičan ton koji nikada ne prelazi u sarkazam.

Odlično štivo

Dapače, sarkastičnu poziciju intelektualca - mizantropa kao jednu od redikuloznih uloga u suvremenoj zapadnoj kulturi Bruckner će upravo u ovom romanu ismijati, u liku pobunjenog fetusa koji odbacuje život ali poklekne pri susretu s prvom banalnom koketom na koju naiđe. Smlavljen njezinim autoerotizmom, Brucknerov će nekreativni erudit, izmučen svojim bibliofilskim ludilom i prezirom prema životu na kraju samog sebe osuditi - jedino na gledanje televizije. Urnebesna završnica romana donijet će vedru, veselu zbrku, uoči apokalipse, kapitulaciju pred banalnošću života, uništenje obijesnog Louisa, koje ipak neće dokinuti ono jedino što je u ovako prikazanom svijetu stalno, ono prikriveno i zatomljeno u svijetu industrije zabave, što se u svakom trenutku uvijek može ponovno aktivirati: mržnju.

Ukratko, riječ je o romanu voltaireovskog duha, suvremenom izdanku vrlo francuske tradicije intelektualne književnosti. "Božansko dijete" je roman pomalo staroga kova, odličan izbor za čitatelje koji vole romane s onim što se nekoć nazivalo jedinstvenom idejom vodiljom, solidno štivo za svakoga tko je sklon ozbiljnim i obrazovanim piscima.

Gordana CRNKOVIĆ

12 POLICA

SIMON MITON: "CONFLICT IN THE COSMOS: FRED HOYLE'S LIFE IN SCIENCE", JOSEPH HENRY PRESS, 2005.

Sir Fred Hoyle (1915.-2001.) bio je jedna od najznačajnijih figura kozmologije 20. stoljeća, odigrao je veliku ulogu u popularizaciji astronomije, izveo je pionirska istraživanja eksplozije supernove, a bio je poznat i po svojoj velikoj grešci glede tumačenja početka i nastavka svemira, jer se tvrdoglavo držao "steady-state" teorije svemira, koja se izravno konfrontirala s danas dominantnim modelom tzv. Big Bang svemira. Ukratko, tijekom 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća Hoyle je Carl Sagan naših dana, vjerojatno najpoznatiji znanstvenik tadašnjeg svijeta...

ROBERT S. BOYNTON: "THE NEW NEW JOURNALISM", VINTAGE BOOKS, 2005.

"Tom Wolfe, John McPhee, Truman Capote – pioniri Novoga žurnalizma, unijeli su novelističku tehniku u svijet 'non-fictiona'. 'Novi novi žurnalizam' također slavi pripovijedanje, ali svoju umjetnost nalazi u neumornom izvješćivanju. Fasciniran je politikom, narodima i klasama, a uključuje autore poput Michaela Lewisa, Jona Krakauera i Erica Schlossera", veli kritičar Wireda Bob Cohn povodom Boyntonove knjige, koja donosi i intervjue s devetnaest "novih novih žurnalista"...

STEVE COLL: "GHOST WARS: THE SECRET HISTORY OF THE CIA, AFGHANISTAN, AND BIN LADEN, FROM THE SOVIET", PENGUIN, 2004.

Ova knjiga S. Colla, urednika Washington Posta, dobila je ovogodišnju Pulitzerovu nagradu za dokumentarno djelo; riječ je o djelu o dva desetljeća tajnih američkih aktivnosti u Afganistanu. Knjiga je izrasla iz višegodišnjeg Collova iskustva kao urednika ureda WP-a za južnu Aziju. "Napadi od 11. rujna bili su neuobičajeni u povijesti, čak i u povijesti iznenadnih napada, jer su im prethodili događaji kojima su dominirale aktivnosti obavještajnih službi. S američke strane, politiku u Afganistanu često je provodila CIA – kroz tajne operacije protiv sovjetske okupacije koje je odobrio predsjednik Reagan, te zato jer je krajem devedesetih CIA imala vodeću ulogu u lovu na Bin Ladena. No, i drugi su se bavili tajnim aktivnostima. Pakistan je također vodio svoju politiku prema Afganistanu kroz svoje tajne službe, a to su radili i Saudijci, Iranci i Sovjeti", kaže Coll.

D. VUKOREPA

ISABEL FONSECA: “SAHRANITE ME USPRAVNO (CIGANI I NJIHOV PUT)”, NAKLADA PELAGO, ZAGREB, 2005.

BOGATSTVO SIROTINJE

Ima stanovitog zadovoljstva u tome da se bude siromašan i sretan. Takva bi se definicija mogla izvesti iz prvih stotinjak stranica knjige “Sahranite me uspravno” Isabel Fonsece, u podnaslovu “Cigani i njihov put”. A onda, kao u nekom velikom modernističkom romanu, stvari nezadrživo kreću nizbrdo ka svome antiutopijskom svršetku, kao u pretposljednjem poglavlju pod nazivom “Proždiranje” (porraimos je romska riječ za proždiranje, a označava ciganski holokaust).

Riječ je o knjizi koja tematizira položaj Cigana-Roma kroz minula, nimalo slavna, stoljeća, pa sve do, za autoricu, ključnog perioda od 1991. do 1995., kojeg od milja nazivamo tranzicijskim vremenom. Time je Fonseca dala i prilično cjelovitu sliku prostora što se nekad zvao Balkan, a danas Jugoistočna Europa, čime ova knjiga postaje još vrednija za sve nas koji smo na vlastitoj koži osjetili što znači sintagma “nulte godine”. Jednostavno rečeno, bavili smo se vlastitom patnjom ne sluteći da se u našem susjedstvu odigrava najveća mračna odiseja jednog naroda koja traje zadnjih tisuću godina. Onog naroda lišenog monumentalističke povijesti, mitskih junaka i svih onih sastojaka koji bi prema devetnaestovjekovnom receptu trebali činiti identitet jedne nacije. Ako bi postojao termin paralelna nacija (narod “izvan povijesti”), onda bi se on komotno mogao primijeniti - na Cigane. Na jednom mjestu Fonseca kaže: “Barem između sebe, Cigani istinski njeguju zajedništvo na način o kakvom Nijemci mogu samo sanjati”...

Sama knjiga je formalno podijeljena na osam nejednakih poglavlja, od kojih ono prvo svjedoči o životu obitelji Duka u naselju Kinostudio u Tirani. Život u Kinostudiju je slika ljudske patnje oslobođene tragičnog oreola toliko karakterističnog za književnost nas gadžija (romski naziv za ne-Cigane). Opisujući svakodnevicu jedne romske obitelji, Fonseca nas upoznaje sa njihovim fatalističkim i radosnim shvaćanjem svijeta, poetičnim jezikom, vjerovanjima, snažno razbijajući sve vrste stereotipa o Ciganima i njihovom načinu života, posebno onaj o "nečistoći i uživanju u prljavštini".

Posebno “zanimljivo” poglavlje nalazi se pod rednim brojem četiri, gdje će i najmaštovitiji čitatelj (sklon gotskim hororima) ostati bez mašte pred višestoljetnim pogromima Cigana. U “Proždiranju” prevladavaju statističke brojke plinom ugušenih, spaljenih te u "znanstvene" svrhe mučenih Cigana... Kada bih ovu knjigu morao opisati u dvije riječi, napisao bih: katalog nesrećâ.

Faruk ŠEHIĆ

PROMOCIJA FERALOVIH IZDANJA NA DRUGOM ZAGREBAČKOM SAJMU KNJIGA

JEZUŠ I MARIJA

Nakon što je svečano završen 2. zagrebački festival knjiga, koji je organizirala izdavačka kuća Profil, i nakon što su se slegli dojmovi s brojnih promocija i čitanja, izjave organizatora i očevidaca kazuju da su najviše pažnje metropolitanskih poklonika knjige izazvale promocije dvaju friških izdanja Biblioteke Feral Tribune: romanesknog prvijenca Viktora Ivančića “Vita activa” i dvosveščanih “Stenograma o podjeli Bosne”.

Prošlog petka predvečer, na promociji Ivančićeva romana, galerija Profilova Megastorea u Bogovićevoj ulici bila je toliko napučena da je – uslijed gužve i pomanjkanja kisika izazvanog meteorološkim uvjetima – prisutnima prijetilo onesvješćivanje. Promocija je, ipak, prošla bez žrtava, a prije nego što se Ivančić upustio u dugotrajno potpisivanje svoje knjige (sve dok iste u jednom času nije potpuno nestalo s Profilovih polica), o “Viti activi” nadahnuto su govorili Predrag Lucić, urednik Feralove biblioteke, Ivan Lovrenović, književnik i novinar iz Sarajeva, Dean Duda, docent na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, Dejan Ilić, urednik u beogradskoj Fabrici knjiga koja je upravo objavila srbijansko izdanje Ivančićevog romana, te sam autor.

Dan kasnije, Lucić i Lovrenović – pojačani povjesničarom i saborskim zastupnikom Ivom Bancem – jednako brojnoj publici predstavili su “Stenograme”, kapitalno svjedočanstvo o Tuđmanovoj opsjednutosti podjelom Bosne i o njegovim aktivnim ratnim i poratnim nastojanjima da podeblja neprirodni hrvatski perec. U publici nije primijećen nijedan saborski zastupnik što je 2000. godine sudjelovao u izglasavanju čuvene deklaracije o bezgrešnosti Domovinskog rata, ali se zato nije mogla ne zamijetiti pomama Zagrepčana za biserjem hrvatske antibosanske misli i djela. U (opravdanoj) odsutnosti Franje Tuđmana, čitateljima je knjige potpisivao Predrag Lucić.

Ivica ĐIKIĆ

________________________________