"PUSTOLOVINE GLORIJE SCOTT" (PRIČE: MIMA SIMIĆ, STRIPOVI: IVANA ARMANINI), ZAGREB, AGM, 2005.

U CARSTVU IRONIJE

"Pustolovine Glorije Scott" su inteligentna i zabavna knjiga, prožeta urbanim duhom i vrlo suvremenom površnošću. Ona pretpostavlja obrazovanog i znatiželjnog čitatelja, zainteresiranog i za ozbiljne knjige i za novinske tričarije, senzibilnog za trendove, no ne baš zaokupljenog teškim dvojbama. Čitatelja koji je pomalo postmodernistički ravnodušan prema infernalnim prizorima svuda oko njega, no koji pristaje na ironiziranje svega, pa i – vlastite pozicije

Prva zbirka priča Mime Simić pojavila se u domaćem kulturnom kontekstu poput meteora, ne otkrivajući doista nikakvu povezanost mlade autorice s recentnom domaćom književnošću, a pogotovo ne izravnu zaokupljenost domaćom zbiljom. Teško je pretpostaviti čita li autorica uopće novije domaće pisce. Jedino bi se moglo nagađati da rado čita knjige Zorana Ferića, s kojim dijeli sklonost prema bizarnom, grotesknom i mračnom. Studij je, međutim, ostavio vrlo vidljiv trag u njezinim tekstovima u kojima s lakoćom možemo prepoznati književno-teorijsku osviještenost, ljubav prema anglistici, ali i vezanost za suvremenu popularnu kulturu. Autoričina distanciranost prema domaćim grupnim poetikama zacijelo neće otežati recepciju ove knjige. Priče su iz ove zbirke već objavljene u časopisima, te su nadahnule i strip-verziju Ivane Armanini.

Mima Simić osnivačica je i benda "Drvena Marija". Takve veze s drugim medijima mogu pridonijeti popularnosti ove proze, koja je sama po sebi predodređena za uspjeh, barem kod mlade, vrlo mlade i obrazovane publike svih generacija pod uvjetom da je inficirana žanrovima popularne kulture.

Žanrovski, priče uknjižene u zbirci "Pustolovine Glorije Scott" su – uredna i ortodoksna - postmodernistička parodija detektivskog proznog obrasca. Knjiga je nastala na osnovu motiva iz priče "Gloria Scott" Sir Arthura Conana Doylea, ali u njoj prepoznajemo i motive, kao i karakteristične postupke nekih drugih djela slavnog utemeljitelja detektivskog žanra. Sama priča "Gloria Scott" - iz zbirke "Memoari Sherlocka Holmesa" - prema kojoj je Mima Simić nadjenula ime detektivki, to jest glavnoj junakinji svoje knjige, govori o havariji i uništenju istoimenog broda. Priča evocira prvi Holmesov slučaj još iz studentskih dana, kada je svog prijatelja i njegova oca iznenadio svojim ingenioznim dedukcijama, i kada je sam Holmes prvi put pomislio da bi njegov talent mogao postati ozbiljnom profesijom, pri čemu ta zgodna - u knjizi skrivena - paralela između prvog Holmesova slučaja i prve knjige mlade autorice funkcionira kao programatska najava.

Obožavani predložak

Priče Mime Simić u mnogočemu oponašaju obožavani predložak. Kao što su romani Conana Doylea ispripovijedani iz pozicije Doktora Watsona, tako su priče Mime Simić ispričane iz perspektive Mary Lambert, najbliže suradnice Glorije Scott i kroničarke njezinih pustolovina koja neprestano veliča Glorijine sposobnosti i zasluge. "Pustolovine Glorije Scott" napisane su arhaičnim stilom, učenim i visokostilskim načinom kazivanja, koji korespondira s viktorijanskim navikama dviju bogatih protagonistica, inače dama već ozbiljno načetih starenjem i svojim ne baš uzornim životnim navikama. Tu je i inspektor Jennings, neizbježan lik u detektivskom žanru, nemoćni policajac koji parazitira na otkrićima privatne istražiteljice. Strastveni čitatelj detektivskih romana lako će prepoznati uporabu konvencionalnih postupaka i citate nekih motiva detektivske proze. No, tu dakako sličnosti prestaju.

Priče Mime Simić bitno su kraće od Doyleovih priča, tako da se slučajevi, dakako, ne razrješavaju postupnim logičkim otkrivanjem, lucidnim povezivanjem očitih i skrivenih činjenica, nego nadnaravnim moćima glavne junakinje Glorije Scott i njezinim deduktivnim zaključcima. Prema svojim junakinjama Mima Simić vrlo je ironična, sarkastična. Dvije sredovječne dame prežderavaju se i uživaju u teškim drogama, a često im se zalomi, usprkos Glorijinim gotovo nadnaravnim sposobnostima, da nekoga lažno optuže, a sama Gloria nerijetko i osobno izvršava pravdu, ne kajući se naravno zbog sitnih zabuna. Upravo takve junakinje odlično se uklapaju u dekadentnu sliku viktorijanske kulture, koju autorica ismijava zbog njezine socijalne neosjetljivosti, otromboljenih navika visokog društva, lažnog morala. Ipak treba napomenuti da Mima Simić, koja je, inače, poznata aktivistica na domaćoj alternativnoj sceni, ne propušta ironizirati i lažnu političku korektnost.

U svojim se akcijama detektivka i njezina suradnica susreću s brojnim likovima suvremene popularne kulture, a čitatelj pak sa složenom enigmatikom koja je diskretno utkana u tekst nimalo ga ne opterećujući. Dosjetke i zagonetke poziv su čitatelju na igru tipa pogodi tko se i zašto skriva iza iskrivljenog imena, ili pronađi uljeza, poput recimo Chagala u Siktinskoj kapeli. Čitav katalog kulturalne subverzije, bezrazložne ironije, groteske, užasa i naturalizma; krparenje literarnih, novinskih, svakodnevnih, medijskih, suvremenih i povijesnih klišeja nema baš nikakve mimetičke ni idejne ambicije. Baš kao u svakoj postmodernističkoj parodiji, gotovo slučajan kolaž citata, klišeja, zagonetki i rebusa jednostavno je stvar čistog ludizma.

Kulturne podvale

U repertoar očekivanih postmodernističkih postupaka ubrajaju su i namjerna iznevjeravanja čitateljevih očekivanja, namjerno navođenje na krivi trag, namjerne nelogičnosti, isticanja i uveličavanja nelogičnosti kojima autori detektivskih romana pribjegavaju i na koje čitatelji pristaju. "Pustolovine Glorije Scott" traže koncentriranog čitatelja koji će uživati u odgonetanju autoričinih narativnih i kulturnih podvala; radi se o knjizi koja provocira čitateljevu budnost, pamćenje, poimanje literature, motive za čitanje.

Postmodernističko krparenje je, dakako, možda ne već potrošen, ali svakako poznat i isproban narativni obrazac. Ono što daje osobitu draž ovom povratku postmodernizma u domaću prozu je njegovo sadašnje pop-kulturno ruho, prožetost infernalnim značajkama suvremene popularne kulture. Jezovitost atmosfere, prizori užasa i nasilja, zločini bez motiva kao da prizivaju još jednog velikog klasika, Edgara Allana Poea, a tom dojmu pogoduje i podjela knjige na prozni i, svakako manje uspjeli, pjesnički dio knjige. Autorica je ukratko inspirirana piscima koji su začetnici danas najpopularnijih fikcionalnih žanrova.

Mnogo toga veže priče Mime Simić s poetikom stripa, tako da se stripovi Ivane Armanini, nacrtani u neoekspresionističkoj maniri, zapravo dobro uklapaju u knjigu. Mnogo toga je u ovoj zbirci priča unaprijed planirano i čvrsto zadano: likovi s karizmom koji se ne mijenjaju i ne razvijaju, s kojima se, upravo kao i s junacima stripa, rado družimo, i uopće nas ne smeta određena predvidivost zbivanja. U osnovi je ove knjige odlična ideja, no i izvedba je besprijekorna. Usprkos čvrsto zadanoj formi, autorica vješto izbjegava monotoniju.

"Pustolovine Glorije Scott" su inteligentna i zabavna knjiga, prožeta urbanim duhom i vrlo suvremenom površnošću. Ona pretpostavlja obrazovanog i znatiželjnog čitatelja, zainteresiranog i za ozbiljne knjige i za novinske tričarije, senzibilnog za trendove, no ne baš zaokupljenog teškim dvojbama. Čitatelja koji je pomalo postmodernistički ravnodušan prema infernalnim prizorima svuda oko njega, no koji pristaje na ironiziranje svega, pa i – vlastite pozicije.

Gordana CRNKOVIĆ

RONI SARIG: “TAJNA POVIJEST ROCKA”, ŠARENI DUĆAN, KOPRIVNICA, 2005.

ENCIKLOPEDIJA DOSLJEDNIH

Sarigov pristup nadilazi površnost glazbenog fana punog “znanja”. Stoga bi oni koji na glazbu ne gledaju iz rakursa halapljivog konzumenta, i koji tek počinju tražiti “nešto drukčije”, mogli pomoću ove knjige pronaći dobar putokaz za nova čudesna putovanja

“Tajna povijest rocka” je mala enciklopedija, sastavljena od osamdeset glazbenih autora, bendova, producenata, kompozitora… koji su, prema procjeni autora, Ronija Sariga, neovisnog američkog glazbenog kritičara (Vilage Voice, Spin, Rolling Stone, Vibe, Option…), i njegovih brojnih suradnika, komentatora i sudionika u radu na stvaranju ove knjige, izvršili važan utjecaj na glazbu. Radi se uglavnom o malo poznatim, ili nepoznatim autorima, s tek nekoliko izuzetaka šire poznatih imena, kao što su, recimo, bendovi poput The Stooges ili MC5, ili producenti poput Lee “Scratcha” Perryja ili Briana Enoa. Veći dio knjige čine imena koja bi mogao “pojesti zaborav”.

Autor i suradnici, uglavnom poznati iz suvremene pop-rock-kulture (David Bryne, Beck, Orb, Sonic Youth, Stereolab, Dinosaur Jr., Run–DMC, Nick Cave, Moby, Pavement, Jesus Lizard, Butthole Surfers, Soundgarden i mnogi drugi) smatrali su da su upravo autori prisutni u knjizi učinili puno za glazbu općenito, s radikalnošću pristupa i pomacima, iskoracima iz fiksnih okvira glazbe koji su iz nje proistekli. Mnogi od njih, bez želje za mistificiranjem, navode i direktan utjecaj nekih od autora na vlastito stvaranje, pa i “kopiranje” kojem su bili skloni na vlastitim albumima.

Pristup Ronija Sariga je ozbiljan i studiozan, pristup nekoga tko nije samo dobar poznavatelj muzike, slijepi fan pun površnog “znanja” o imenima bendova i producenata, nego pristup nekoga tko na cijelu problematiku gleda iz jedne filozofskije perspektive, želeći zauzeti što obuhvatniji pristup i uzeti u obzir mnogobrojne premise koje su utjecale i utječu na nečije stvaranje. On je autor koji je svjestan da glazba znači puno više od zvučne kulise i ugađanja slušatelju, i to itekako daje na kvaliteti ovoj zaista vrijednoj i značajnoj knjizi, jer je u njoj prisutno uvažavanje, i želja da se “shvate” porivi, razlozi i putovi kojim su išli mnogobrojni važni, a malo priznati i poznati glazbenici. Takav pristup, istodobno, naglašava umjetničku vrijednost tih autora, od kojih većina, ili gotovo svi, nisu doživjeli komercijalan uspjeh ili barem uvažavanje u umjetničkom smislu, kakvog recimo mogu doživjeti pojedini autori u svijetu “nekomercijalnog” filma, nego su uvijek ostajali u getu rezerviranom za čudake, freakove, one koje zanima “drugačija” glazba, koji imaju “druge poglede na svijet”. Ova knjiga, dakle, prati one autore koji su ostali dosljedni sebi, čije su artistička samosvojnost i hrabro odstupanje od pravila bili uzor mnogima koji su došli nakon njih.

Knjiga je podijeljena na mnoga poglavlja, a Roni Sarig kreće od skladatelja 20. stoljeća koji su po, kako on kaže, “opskurnosti” i utjecaju učinili puno za glazbu, kao što su Eric Satie, Raymond Scott, John Cage ili Philip Glass, zatim slijede poglavlja “Međunarodno pop podzemlje”, “Psihotične reakcije i garažni rock”, “Apsurdisti i ekscentrici”, “Naivni rock”, “Krautrock”, “Izvorni reperi”, “Minimalistički funk”, “Postindustrijska pustoš”, “Britanski post–punk”, “Američki hard–core”...

Za mnoge od glazbenika prisutnih u knjizi može se naići na komentar da su bili ispred svoga vremena; bez obzira radilo se o muzici Scotta Walkera, Captaina Beefhearta, bandova Can, Pere Ubu ili Red Krayola. Iskrenost je također jedan od kvalitetnijih i češćih epiteta (“Njegova iskrenost doseže granicu kada to postaje neugodno. Drago mi je da mu pjesme nešto otkrivaju i potiču reakcije”, kaže Jean Smith za glazbu Roky Ericksona i 13th floor Elevators; iskrenost kao osobita kvaliteta spominjana je i u vezi muzike Grama Parsonsa, Nicka Drakea, Jonatana Richmana, Hüsker Düa ili pjesnika i preteče rappera Gila Scotta Herona…

Onima koji su već dobro upoznati sa svijetom o kojem govori ova knjiga, ponovni susret sa ovim “izgubljenim svijetom” važnih i velikih glazbenika sigurno će donijeti mnogo užitka i uzbuđenja. Oni koji na glazbu ne gledaju iz rakursa halapljivog konzumenta, i koji tek počinju tražiti “nešto drukčije”, možda će pomoću ove knjige pronaći dobar putokaz za nova čudesna putovanja.

Tatjana GROMAČA

“RIJEČI”, ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, KULTURU I ZNANOST, MATICA HRVATSKA SISAK, 1-2, 2005.

I FORMA I SADRŽAJ

Iako izlazi već dugi niz godina, časopis za književnost, kulturu i znanost Riječi iz Siska teško dopire do publike koja bi, po svojim sklonostima, eventualno mogla postati zainteresirana za sadržaje koje u četiri godišnjih izdanja redovito nudi. Uređivačka upornost (važno je istaknuti urednički rad priznatog hrvatskog pjesnika Slavka Jendrička) i uredne dotacije Matice hrvatske učinili su da ovaj časopis ima određenu vjerodostojnost i važnost na domaćoj književno-kulturnoj sceni, unatoč nedovoljno dobroj distribucijskoj mreži, što je stari problem takvih i sličnih tiskovina, koji se vuče još iz doba socijalizma. Na koricama ovog časopisa piše da je moguće pretplatiti se na njega, što je možda spasonosno rješenje za one koji nemaju drugih (spontanijih) mogućnosti, a godišnja pretplata iznosi 120 kuna.

Novi dvobroj Riječi donosi veliki “blok” posvećen jednoj od zacijelo najvećih hrvatskih pjesnikinja, Mariji Čudini. Branimir Donat piše o životu i tragičnoj sudbini ove pjesnikinje, a tu su i drugi, teorijski ogledi o njenom radu iz pera mnogobrojnih autora. Nove proze nekih domaćih autora, predstavljanje četiri zanimljiva austrijska prozna pisca, esejistika, lucidna analiza uloge strip junakinja u stripovima Tihomira Matijevića, pod naslovom Junaci s bradavicama, poezija Milorada Stojevića, prilog dvoje znanstvenika naslovljen “Onečišćenje zraka sumporvodikom u gradu Sisku”, tekst Ivice Župana o slikarstvu Igora Rončevića, intervju s talijanskim piscem Dariom Foom… Sve u svemu, časopis Riječi ne ostavlja dojam samo svojom “kilažom” i glatkim, masnim papirom na kojem je tiskan, nego i probranim, kvalitetnim sadržajima.

(T. G.)

HOĆE LI SVE VEĆI BROJ STRIP-SHOPOVA REHABILITIRATI STRIP IZDAVAŠTVO U HRVATSKOJ

NEKA NOVA PUBLIKA

Nakon petnaest godina sveopćeg ignoriranja, strip se, po svemu sudeći, definitivno vratio na scenu. U prilog toj tvrdnji govori i sve veći broj izdavača i dućana sa stripovima. Samo u Zagrebu otvorena su četiri, a kako doznajemo, uskoro će i Split dobiti svoju prvu specijaliziranu trgovinu za stripove.

Jedna od najzanimljivijih svakako je “Etui Tino”, koji se nalazi u neposrednoj blizini hotela Sheraton u Zagrebu. Zapravo je riječ o malom dućanu u kojem su roditelji Tina Ćurina prije više od trideset godina otvorili obrt za kožnu galanteriju.

Kako je Tino veliki ljubitelj stripova i jedan od pokretača Novog hrvatskog podzemlja, skupine koja je tokom devedesetih pokušavala održati zanimanje za strip na ovim prostorima, roditelji su mu odlučili dati priliku i dopustiti mu da ponudu u dućanu obogati pokojim primjerkom stripa. Tako su se među remenima, etuima i novčanicima, našli Alan Ford, Crni mačak i Jeremiah.

“Stripove smo ponudili kupcima prije godinu dana. Nismo željeli nikakvu reklamu, jer smo nudili tek nekoliko primjeraka. Posebno je zanimljivo bilo sa starim mušterijama koji su dolazili zbog kožnih proizvoda. Većina tih ljudi nije imala pojma da se danas mogu kupiti albumi Andrije Maurovića i drugih autora koje su čitali u djetinjstvu. I tako, malo pomalo, stripovi su postali sasvim ravnopravan partner koži. Volim reći da zapravo prodajemo fetiše: kožu i stripove", objašnjava Tino Ćurin, inače i sam strip-autor koji je prije dvije godine objavio album "Crni Popaj - Rekapitulacija od partizana do zvijezda".

O publici koja čita stripove, Ćurin kaže: "Od 1990. do 2000. bila je ogromna crna rupa što se tiče stripova. Sve je zamrlo, tako da je tu rupu sad vrlo teško pokrpati. Starija publika je nestala ili izgubila zanimanje. Međutim, da sve ne ispadne tako crno, moram reći da se pomladak polako budi, a i oni u srednjim godinama sve češće dolaze. Još da nemamo tu spomeničku rentu kojom nas grad opterećuje i da je manje papirologije, sve bi bilo lakše."

Goran BORKOVIĆ

________________________________