Šest je godina prošlo od smrti Franje Tuđmana, a Hrvatska još ne zna što bi s njim. Zapravo, što je "mrtviji" izaziva zajapurenije rasprave, očito i zato što je to sve manje rasprava o njemu, a sve više o nama. A tu se neke stvari nikada ne mijenjaju.

Kada ovakvi umru, redovito se najviše uzmuvaju dva soja ljudi: jedni koji ga proglašavaju božanstvom da bi se mogli častiti njegovom lemozinom, i drugi koji se deru da je bio zlotvor samo zato da bi se zaboravilo kako su za njegovog života uglavnom krotko šutjeli.

Obje te mustre javile su se i ovog tjedna kada je tema Tuđmanove ostavštine osvanula i u Latinici, koja je pošteno oribala pokojnika i time kao mesarskom satarom podijelila njegove pristaše i protivnike. Na emisiju se ostrvio čak i predsjednik Sabora Vladimir Šeks, koji je ne tako davno slao Tuđmana u Haag, ali je sada, evo, zgrožen "blasfemičnim krivotvorinama" na njegov račun.

Nekoliko dana prije, taj ni vrit-ni mimo stav HDZ-a scenski je uobličen i na Tuđmanovom grobu, gdje je HDZ-ova delegacija kao i uvijek položila vijence, ali tako da se ne vidi, tj. pola sata prije uglavljene satnice i dolaska novinara. To je bio dosad najkomičniji i najdjetinjastiji trik "tihe detuđmanizacije".

Da se razumijemo, nije nam ni na kraj pameti tražiti da HDZ propiše istinu o Tuđmanu, jer je takvo propisivanje u slučaju Deklaracije o domovinskom ratu napravilo već toliko štete, da sada može biti samo gore (vjerojatne smjene na HRT-u, čak i bolesne montaže konkurentskih televizija da se glinski branitelj ubio zbog Latinice).

Ali, ako o Tuđmanu nema stav čak ni stranka koju je osnovao, onda ona sama sebi oduzima pravo da se čudi zbrci oko njegove ostavštine, od koje boli glava. Mora se priznati da je toj glavobolji dala obol i Latinica, i to ne zato jer je bila previše kritična prema Tuđmanu, nego jer je svu krivnju svalila na njega. Što će reći da su svi ostali u Hrvatskoj nevini kao netom okoćena i oblizana janjad.

Dio Tuđmanovih kritičara (pa i u Latinici) time očito pišu ispričnicu za sebe, ali nju onda mogu koristiti i mnogi drugi koji je nisu zaslužili, pa i goropadni Šeks. Osim toga, neshvatljivo je da nitko od sudionika emisije nije pročitao ključnu Tuđmanovu knjigu "Bespuća", uključujući i one koji tvrde da jesu.

Da stvarno jesu, znali bi da to nije samo zbirka najopskurnijih Tuđmanovih ideja (pohvala genocidu), nego i hrpa najvećih budalaština (genocid nad zdravim razumom) kojih se mogao domisliti jedan nedoučeni Zagorac, koji je eto čvrsto odlučio proniknuti u najdublje tajne svjetske povijesti. Čak i u Haagu to bi mu se sigurno uzelo za olakotnu okolnost.

Ali, zašto da se muče čitanjem knjiga kada je jednostavnije ovako: što mračniji Tuđman, to više svjetla ostaje za njih.

Marinko ČULIĆ