STANKO ANDRIĆ: "SIMURG", DURIEX, ZAGREB, 2005.

POVIJEST DUŠE

"Simurg" je neobična esejističko-autobiografska knjiga koja ne završava u ispovjednom tonu, nego u težnji univerzalnim značenjima: paranoična susjeda Janja zakiva sve otvore na kući, a kada paranoja popusti, ponovno ih otkiva. Anegdotu bi se moglo tumačiti na razne načine. Vezanost za tradiciju za Andrića nije samo inspiracija, nego i svojevrsni začarani krug. On se grčevito drži starih priča, slavenskih legendi i obiteljske predaje. Za moj ukus, Andriću ipak nedostaje lakoće, znatiželje i otvorenosti za sve ono što ne pripada "povijesti njegove duše"

Simurg je prema perzijskoj legendi čudotvorna ptica koja pomaže junacima koji u nevolji zapale njezino pero. Legenda dalje pripovijeda kako su tisuće ptica pošle na dug i naporan put kako bi posjetile ptičjeg kralja Simurga, no većina ih je putem poginula ili odustala. Trideset najustrajnijih ptica stiglo je na Simurgov dvor, gdje ih je Simurgov glasnik nastojao odvratiti od namjere da se suoče s kraljem. Na kraju saznaju: Simurg je tek zrcalo.

Ova legenda koju Stanko Andrić prepričava u svojoj autobiografskoj proznoj knjizi upozorava čitatelja da ni ovoga puta autor ne odvaja svoju vokaciju povjesničara od literarnih ambicija. No, ta prepričana legenda vrlo precizno iskazuje još nešto: autorovo shvaćanje autobiografskog teksta, kao iscrpljujuće potrage za samim sobom, za koju je prijeko potrebna očajnička ustrajnost. Dakle, kao što je njegova "pusta ravnica" u kojoj je proveo djetinjstvo i gdje i danas živi, kako sam kaže, "na kraju svijeta, na najvećoj udaljenosti od svih svjetskih pozornica", tako je i njegovo shvaćanje pisanja nešto sasvim drugo i drukčije od današnjeg prevladavajućeg poimanja književnosti samo kao profesije.
 
Andrićeva je knjiga autobiografska proza, no u njoj zapravo ne dominira potreba za ispovijedanjem vlastitog života. Autora više zaokuplja sam napor sjećanja. Nastoji spoznati i opisati odrastanje u njegovim općim značajkama, prepoznati različite faze sazrijevanja.
 
Politički stavovi
 
Prva poglavlja knjige govore o svijetu ranog djetinjstva, razdoblju koje prethodi poznavanju bilo kakvih socijalnih konvencija i licemjernih ponašanja. Dječja zlodjela i egocentrizam, fasciniranost nasiljem i borbom teme su toga dijela knjige. Kosturi životinja pokopanih u dnu vrta igračka su njegovog djetinjstva, provedenog u sedmeročlanoj obitelji. Osobno mi je taj dio knjige najzanimljiviji. Djeca koja žive u idiličnom, seoskom okružju, u prirodi i među životinjama, prikazana su u svojoj opčinjenosti smrću i okrutnošću. Andrićeva prozna knjiga mogla bi biti instruktivna za sve one koji tvrde da su klinci opsjednuti nasiljem samo zato što stalno gledaju televiziju.
 
Premda knjiga ne nastoji vjerno i cjelovito prikazati život u hrvatskoj provinciji početkom sedamdesetih godina, nego se više okreće univerzalnim, eruditskim, literarnim pa i metafizičkim temama, autor ima potrebu vrlo precizno situirati svoju obitelj u ondašnju socijalnu zbilju, čak i odrediti njezine političke stavove. Dok je prema svemu što se tiče svojeg intelektualnog sazrijevanja ironičan, često do ruba sarkazma i mučnog analiziranja samog sebe, prema obiteljskom se intelektualnom i političkom naslijeđu odnosi samo s poštovanjem. Premda će kasnije reći: "Moja pobožnost nije ostavila pisanih tragova. Pisanje je za mene od početka značilo razgrađivanje Boga", to je samo djelomice tako. Radi se o piscu koji nedvojbeno dijeli teme, obzore, vrijednosti i ograničenja konzervativne sredine iz koje potječe.
 
Andrić se u svojoj knjizi ne želi baviti prosječnim osobama, običnim životom, svim onim što ne ostavlja dublji trag u njegovom burnom intelektualnom i duhovnom životu. Čitatelj bi možda poželio saznati više o rivalstvu između njega i godinu dana mlađe sestre, te o savezništvima koja oni uspostavljaju s dvojicom mlađe braće, sestra s cendravim bratom, a on s debelim nespretnim bratom. Ali pravo da postanu likovi u njegovoj knjizi imaju samo likovi-metafore, osobe sa snažnom pričom ili sudbinom. Napomene o političkoj zbilji početka sedamdesetih nisu tako rijetke, kao ni one o političkim stavovima obitelji u tom, kako kaže, "sretnom razdoblju punom obećanja", kada su ignorirali "vrijednosti i svetinje novog poretka, slavili svoje katoličke blagdane", a po sobama su držali "slike hrvatskih kraljeva i jednog mučeničkog kardinala".
 
Zanimljivo je da autor drži vrijednim spomenuti i objasniti sve što se tiče političkih stavova svoje obitelji, dok svijet običnog života, svakodnevice i osobnih odnosa ostaje izvan njegovih obzora. Riječ je o intelektualističkoj, eruditskoj prozi. Tema je knjige intelektualno i stvaralačko sazrijevanje glavnog junaka. Situacije iz običnog života tu su samo onda kada mogu potaknuti intelektualnu interpretaciju.
 
Mukotrpno sazrijevanje
 
Najvažnije su teme knjige: dječja, a kasnije i adolescentska opčinjenost nekim metafizičkim pitanjima (o Bogu i smrti), rana zaokupljenost pričama iz povijesti starih Slavena, a time i sklonost izmišljenim svjetovima, te mučno oslobađanje od ograničenja dogmatskog mišljenja i od dijela katoličkih moralnih imperativa. Ova priča o mukotrpnom intelektualnom sazrijevanju i teškom literarnom razvoju uključuje strastveno ulijetanje u pogrešne autorske ambicije i planove, iscrpljujuću potragu za sadržajem koji će napokon potpuno zaokupiti duh budućeg pisca i znanstvenika željan apsolutne dosljednosti. Nakon odbacivanja ideje da postane svećenik, propada mu i plan da se bavi istraživanjem sudbina svojih predaka, jer to bi bio ipak previše prosječan interes.
 
Ništa ga toliko ne zaokuplja kao sjećanje na njegovu prvu veliku književnu ambiciju i mazohističko uživanje u razotkrivanju njezine promašenosti. Ta je ambicija bila povijest vojne granice u Slavoniji isprepletena s povijesti njegovog sela i rodoslovnim studijama o njegovim precima. Njegov sarkastičan pogled na vlastita intelektualna previranja nije nezanimljiv; no ipak vodi u slijepe ulice.
 
Andrićeva adolescentska metafizika uključuje strahove i izgubljenost, "beskonačne tajne", "ponore svemira", razmatranje deizma, mnogoboštva i katoličke vjere, te kakvu-takvu sigurnost koju pruža "zaštitnički zagrljaj naše zemlje" i "materinska ruka gravitacije". Dovitljiviji čitatelj odmah će pogoditi da nakon ovih neozbiljnih adolescentskih vježbi iz metafizike ubrzo slijede pornografske sličice.
 
Preciznost i jasnoća izričaja stalna je značajka knjige. Podjednako su vješto sročeni i opisi prirode, i misli o životu i ljudima, koje kao da je izrekao netko s dugim i bogatim iskustvom i mudrošću. Rečenice su odmjerene, bez ijedne suvišne riječi, gdjekad gotovo poetske snage. U više navrata čula sam i pročitala mišljenja da je Stanko Andrić jedan od naših najboljih ili čak najbolji domaći pisac. Osobno se ne bih složila s takvim ocjenama, no svakako se radi o piscu osebujnog svjetonazora i o vrsnom stilistu. "Simurg" je sigurno knjiga iz koje bi bilo lako izabrati ulomak za čitanku za osmi razred.
 
Zvuk pile
 

Ta stalna muka da se odredi vlastita vokacija i opsjednutost samo esencijalno literarnim motivima povremeno je izvor vrlo dojmljivih fragmenata i situacija. Duhovita je anegdota o Lovecraftu koji je pakao prikazivao kao smrad da bi na koncu umro od – raka crijeva. Interesantne su i bilješke iz dnevnika piščevog znanca, duševnog bolesnika, koji više od svega voli zvuk motorne pile koja reže drva.
 
"Simurg" je neobična esejističko-autobiografska knjiga koja ne završava u ispovjednom tonu, nego u težnji univerzalnim značenjima: paranoična susjeda Janja zakiva sve otvore na kući, a kada paranoja popusti, ponovno ih otkiva. Anegdotu bi se moglo tumačiti na razne načine. Vezanost za tradiciju za Andrića nije samo inspiracija, nego i svojevrsni začarani krug. On se grčevito drži starih priča, slavenskih legendi i obiteljske predaje, što ga napokon dovodi do mučnih zaključaka: "Tijekom mnogih stoljeća, svijet je potrošen, pojeden, oglodan kao kost (…) Zemlja tone pod teretom Vremena." Moguće je i tako gledati na stvari, osobito ako ste u fazi zakivanja. Za moj ukus, Andriću ipak nedostaje lakoće, znatiželje i otvorenosti za sve ono što ne pripada "povijesti njegove duše".

________________________________