Rusija je ovih dana postala centar svijeta, što je lijep uspjeh za zemlju prema kojoj SAD i zapadni partneri i dalje vode politiku s natruhama stare antisovjetske histerije, kada su neki čak priželjkivali da ona propadne s komunizmom, a najluđi su govorili i o nestanku Rusa.

Ali, Rusi ne samo što ne nestaju, nego upravo povlače prve jake poteze u suprotstavljanju višegodišnjoj strateškoj ofenzivi Washingtona na istok, kojom u posljednje vrijeme jedna po jedna padaju pod njegov utjecaj bivše sovjetske republike.
 
U tome kardinalnu ulogu ima golema Ukrajina, koja je prije otprilike godinu dana usisana "narančastom revolucijom" pod američko okrilje, uz obećanje da će brzo biti primljena i u NATO i EU, ali i uz pacersko previđanje da je ona ekonomski i energetski još sijamski povezana s Rusijom. I Rusi su to iskoristili.
 
Putin je zavrnuo slavinu kojom se Ukrajina opskrbljuje ruskim plinom, nakon što je ova odbila plaćati ga po svjetskim (četverostruko višim) cijenama. Zbog toga, Ukrajinci sada kradu plin drugih, tj. onaj koji preko njihovog teritorija ide u druge evropske zemlje (uz ostalo i hrvatski), što neki već nazivaju i svjetskim energetskim ratom.
 
Koliko je Rusija kriva za ovaj planetarni energetski rusvaj? Odluka Moskve da prekine isporuke plina Ukrajini sasvim je sigurno nesretna, pa i bešćutna, sa stanovišta običnih ukrajinskih ljudi koji u zimu ulaze bez sigurnog grijanja. Ali, svi drugi prigovori čisti su humor.
 
Američko praskanje na Ruse da ucjenjuju Ukrajince licemjerno je jer se o brojnim američkim ucjenjivanjima ne jedne zemlje nego cijelog svijeta energijom mogu napisati čitave knjige (zapravo, već su i napisane). Povike, pak, u evropskim medijima da je uvođenje svjetske cijene plina Ukrajini politički krajnje nekorektno, ratuju s elementarnom logikom.
 
Pa i same te evropske zemlje plaćaju plin po toj cijeni, i pravo pitanje nije zašto će Ukrajina ubuduće plaćati plin četiri puta skuplje, nego zašto ga je dosad plaćala četiri puta jeftinije. Ali, dobro, Evropa ovdje ima, rekosmo, svojih interesa, i može se razumjeti što se postavila navijački.
 
Manje su razumljiva reagiranja u Hrvatskoj, koja je, vidjeli smo, već iskusila posljedice ovog rusko-ukrajinskog (američkog) spora, iako luk nije ni jela ni mirisala. U najmanju ruku, dakle, trebala bi zauzeti neutralan stav, tj. tražiti od obje strane da sukob riješe sporazumno, a da se on u međuvremenu ne lomi preko njenih leđa.
 
Ali, u hrvatskim medijima vidimo nešto drugo – prilično otvoreno stavili su se na američku stranu, što znači da se iz afere s DružbAdrijom nije izvukla ama baš nikakva pouka. Jer, ruske nafte koja bi dotjecala u Omišalj odrekli smo se očito i zato što je i kod nas bilo pametnjakovića koji su nasjeli na propagandnu brbljariju da Rusija samo što nije izumrla.
 
A ona je, evo, ne samo živa i zdrava nego se u proteklih desetljeće i pol već toliko obogatila da Ukrajincima nudi tako masan dolarski kredit za kupovinu plina kakav bi teško dobili i od Amerikanaca. I zato na kraju još samo savjet Sanaderu i suradnicima – dečki, ruske statističke godišnjake u ruke, a pamet u glavu!

Marinko ČULIĆ