DŽEVAD KARAHASAN: “NOĆNO VIJEĆE”, PROFIL, ZAGREB, 2005.

LICE ZLA

U “Noćnom vijeću” elementi horora i trilera prepleću se s fantastikom danteovske inspiracije. Istodobno, knjiga ima i obilježja romana-eseja. Svijet koji Karahasana zanima i o kojem jedino umije pisati je svijet u kojem divlja okrutnost postoji kao stalna mogućnost i kobna zabluda. Karahasan vrlo suptilno istražuje balkansku verziju spoja tradicionalnog i modernog, izbjegavajući da olako suprotstavi te dvije mogućnosti, da pojednostavi složenost života

Glavni lik romana “Noćno vijeće” je Simon Mihailović, liječnik iz Foče koji živi u Berlinu, srpskog podrijetla, profesionalno uspješan i u vrlo sretnoj, nesvakidašnje motivirajućoj bračnoj vezi s Njemicom Barbarom. No, kako ljudsko biće, osobito ako dolazi s Balkana, nije stvoreno za takav sklad, u trenutku kada im sin odraste i napusti roditeljski dom, Simona počnu progoniti nemiri i slike iz djetinjstva. Barbara, samosvjesna i puna suosjećanja kakva jest, nagovori ga da krizu pokuša razrješiti putovanjem u Foču. I Simon uzima neplaćeni dopust i odlazi ondje gdje se upravo osjećaju nagovještaji rata.
 
Tako počinje novi roman Dževada Karahasana, jednog od rijetkih pisaca zahtjevne, ozbiljne proze s naših prostora koji na zapadu ima svoju vjernu publiku. Karahasan se proslavio romanima “Istočni diwan” (1989.) i “Šahrijarov prsten” (1994.), a hrvatskoj je čitateljskoj publici možda najpoznatiji po svojim esejističkim knjigama “Dnevnik selidbe” i “Dosadna razmatranja” objavljenima u izdanju zagrebačkog Durieuxa devedesetih godina.
 
Ubrzo po dolasku u Foču, grad poznat po četničkim zločinima nad muslimanima u Drugom svjetskom ratu, Simon uočava vjesnike nove katastrofe. Čudan lavež pasa noću, neidentificirani noćni urlici, skupina žena koje šutke spuštenog pogleda hodaju ulicama prethode nizu nerazjašnjivih ubojstava. No Simon osjeća i znakove dolazećeg zla koji nisu tako izravni i konkretni nego pripadaju sferama nadrealnog i mističnog: neopisiva, neobična hladnoća koja prodire iz podruma njegove kuće; nepodnošljiv miris oraha; dim koji mu zaklanja svaki pokušaj da se pogleda u zrcalo; teški, tjeskobni snovi.
 
Trenutak slabosti
 
U vrtlogu prejakih osjećaja i strahova, Simon će u jednom trenutku, ali doista samo u trenutku, pomisliti da nije trebao ni dolaziti, da je brzopleto proglasio bračnu krizu i požurio u Foču. No, to će biti samo trenutak slabosti. Uskoro shvaća da je za njega neminovna klopka vlastite prošlosti u koju je upao, kao što mu je neizbježno i suočiti se sa zlom i mržnjom koji su zavladali u njegovom kraju te s mističnim i iracionalnim dimenzijama egzistencije.
 
Ubrzo, Simon je osumnjičen za zločine. Prema tumačenju policijskog inspektora, Simonov iznenadan i nemotiviran dolazak u Foču, te činjenica da su četvero ubijenih osobe koje su njemu svojedobno bile vrlo bliske, a nisu njegove nacionalnosti, navode da se u njega posumnja. No, kako je riječ o romanu snažnih alegorijskih značenja, čitatelj neće ni u jednom trenutku pomisliti da će Simon doista završiti u zatvoru ili pred sudom. Dijalozi između inspektora i osumnjičenog kafkijanske su naravi, svjedoče o tome da je sumnjiv svatko tko nije odabrao stranu.
 
Esejističke dionice
 
Dolazeći u Foču, Simon ima na umu samo osobnu potragu za izgubljenim dimenzijama svojeg identiteta, dok o političkim prilikama u bivšoj domovini nema pojma. Premda je kulturna i obrazovana osoba, istodobno je krajnje nezainteresiran za političku i socijalnu realnost zemlje u koju kreće. U početku romana teško se uživjeti u tu malo bizarnu priču u čijem je središtu čudno ograničena osoba. Malo je neobično da Karahasan, koji nije larpurlartist nego angažirani intelektualan, ozbiljno doživljava protagonista kojeg obilježuje apsolutno političko sljepilo. Nesporazumi između Simona koji stiže u Foču iz intimnih razloga i tamošnjih žitelja koji od njega očekuju da se konačno opredijeli i kaže na čijoj je strani kao da bi mogli biti prikladnija osnova za crnu komediju, nego za roman ozbiljnih duhovnih i filozofskih implikacija. Kasnije bi čitatelj mogao primijetiti još jedan nedostatak romana: određenu predvidivost zbivanja. Nakon drugog ubojstva, lako je pogoditi tko je sljedeći, kao i to da priča neće završiti racionalnim razrješenjem, nego će krenuti prema fantastici ili mistici. No, premda se radi o romanu koji u potpunosti ne prolazi racionalnu prosudbu, istodobno je riječ o knjizi složene strukture i bogate, no promišljeno organizirane imaginacije. “Noćno vijeće” svakako je uzbudljivo štivo, zato je slabosti ovog romana odmah u početku najbolje – svjesno previdjeti.
 
U “Noćnom vijeću” elementi horora i trilera prepleću se s fantastikom danteovske inspiracije. Istodobno, knjiga ima i obilježja romana-eseja. Glavne teme romana – suprotstavljenost dvaju svjetova, zapadnog i balkanskog, mržnja i osvetoljubivost, pamćenje i zaborav, složenost obiteljskih i roditeljskih uloga – propituju se u esejističkim dionicama, ali i na razini fabule. Fočanski likovi redom su uvjerljiviji i živopisniji od glavnog protagonista. Njihove životne priče ocrtavaju svijet u kojem su osjećaji snažni, uvrede neoprostive, a pamćenje dugo, gdje se ne ulazi u kalkulacije, a interesi ne potiskuju strasti. No, to je istodobno svijet u kojem se nastoji teoretiziranjem opravdati mržnja i osvetoljubivost. Shvaćajući da divlja, egoistična mržnja obilježuje njegov zavičaj, Simon tom svijetu ipak ne okreće leđa. Roman otvara mnoga etička pitanja, osobito pitanje može li netko tko je vidio patnju drugih živjeti kao da se ništa nije dogodilo, može li nastaviti sa svojim kulturnim ispunjenim životom na zapadni način, mogu li to Simon i Barbara. No Karahasanovo promišljanje etičkih pitanja vrlo je daleko od svakodnevne praktičnosti, ili jednostavnih životnih etičkih dvojbi i načela, kao što njegov roman nije moguće čitati samo kao antiratnu knjigu.
 
Iskustvo patnje
 

Premda je stigao u rodni grad kako bi istražio zašto ga muče slike iz djetinjstva, Simon nastavlja putom koji nije put introspekcije nego potpuno novih životnih i duhovnih iskustava. Premda je čitatelj mogao očekivati da će Simonov put završiti u alegorijskim ili duhovnim visinama, ta predvidivost ne smeta: danteovski silazak među duše mrtvih vrlo je dojmljivo izveden. Nadrealne, fantastične slike nisu svedene na svoja simbolička značenja, nego su i realistične, uvjerljive u pojedinostima. Simonov susret s onima koji su najviše propatili nije lišen humora. Iskustvo patnje koje nije moguće zaboraviti, duboka iskustva koja vode promišljanju konačnog odlaska te duhovnom opraštanju od najdražih obilježuju završetak ovog romana, koji nije bez mana, ali ga svakako vrijedi pročitati. Riječ je o tekstu filozofske dubine, štivu za ljubitelje zahtjevne literature i najtežih pitanja.
 
No čitatelj može uživati i u načinu na koji je pisac povezao ozbiljne teme duhovnog života s površnijim esejističkim razmatranjima, o nošenju brade i sjeckanom bureku, o modernom i tradicionalnom, o pouzdanim i efikasnim ljudima novoga doba koji svaku prepreku otklanjaju mirno i ravnodušno poput “nasmiješenih tigrova”. Svijet koji Karahasana zanima i o kojem jedino umije pisati je svijet u kojem divlja okrutnost postoji kao stalna mogućnost i kobna zabluda, kao u priči “Srednji brat” koja je umetnuta u roman. No to je istodobno svijet u kojem su nijanse važne, a kompromisi nemogući, u kojem teškoće vode prema duhovnoj spoznaji a nipošto ne prema lakom razrješenju. Karahasan vrlo suptilno istražuje balkansku verziju spoja tradicionalnog i modernog, izbjegavajući da olako suprotstavi te dvije mogućnosti, da pojednostavi složenost života.
 
Povezujući višu, duhovnu perspektivu i obične životne priče, Karahasan uspijeva istodobno progovoriti o dvije teme: o ratnim stradanjima i nacionalističkoj mržnji, ali i o jednom svijetu u kojem efikasnost nije bila jedina dimenzija. “Noćno vijeće” je roman kojim ne dominira etička nego duhovna dimenzija; važno je prikazati i razumjeti, osuditi je tek u drugom planu. Roman koji govori o ratu bez ogorčenosti na svoj je način paradoksalan; zato ga je zanimljivo pročitati.

________________________________

12POLICA

STEPHEN HAWKING: "A BRIEFER HISTORY OF TIME", BANTAM, 2005.

Stephen Hawking, najslavniji teorijski fizičar današnjice, i znanstveni pisac Leonard Mlodinow objavili su, sedamnaest godina od objave prvoga izdanje specijalnu - dopunjenu i ilustriranu – verziju Hawkingova bestselera "Kratka povijest vremena". Znano djelo osvježeno je prezentacijom i promišljanjem tema poput tamne materije i tamne energije, kao i sve popularnije teorije struna. Uključeno je i novo poglavlje o mogućnostima putovanja kroz vrijeme, a knjiga završava pokušajem odgovora na pitanje s kojim fizika završava, a filozofija počinje: "Zašto svemir uopće postoji?"...
 
JAMES R. HANSEN: "FIRST MAN: THE LIFE OF NEIL A. ARMSTRONG", SIMON & SCHUSTER, 2005.
 

Podsjetimo, 20. srpnja 1969. godine, Neil Armstrong, čovjek iz mjesta Wapakonet, Ohio, u SAD-u, zakoraknuo je, kao prvi Zemljanin, na – Mjesec. I u povijest, dakako, bez obzira što nije mali broj ljudi koji ni danas ne vjeruju u istinitost te priče. Armstrong je, inače, inženjer po struci, on je bio i mornarički avijatičar, testni pilot, astronaut, a detaljnija građa o svim tim Armstrongovim odrednicama, nalazi se u prvoj Armstrongovoj autoriziranoj biografiji čiji je autor James Hansen, bivši NASA-in historičar...
 
TOM PIAZZA: "UNDERSTANDING JAZZ: WAYS TO LISTEN", RANDOM HOUSE, 2005.
 

Toma Piazza autor je sedam knjiga od kojih je većina na temu jazza ili bluesa, dobitnik je i Grammyja za popratni tekst albuma Martin Scorsese Presents: The Blues – A Musical Journey, a u svojoj najnovijoj knjizi Piazza početnike uvodi u umjetnost jazza – kako jazz slušati, kako ga doživljavati. Jazz je već čitavo stoljeće dio američkog kulturnog naslijeđa. Međutim, taj domaći, originalni američki umjetnički izraz, nekad najslušanija popularna glazba u zemlji, danas ima samo dva posto njenog tržišta. Piazza smatra da se jazz danas "više cijeni nego što ga se razumije i shvaća" i svojom knjigom nastoji ispuniti prazninu koja je nastala, želi novajlije i neupućene naučiti kako jazz treba slušati. Na CD-u koji prati Piazzinu knjigu, njegov je izbor od sedam skladbi: tu su Dizzie Gillespie, Sonny Rollins i Sonny Stitt u jednom nezaboravnom jam-sessionu – Eternal Triangle; Miles Davis u ritmovima i teksturama bogatom Footprints; izvanredna istančanost Stana Getza u I Can’t Get Started itd.
 
D. VUKOREPA