KALIFORNIJA
TERMINATOROVO JEDNOUMLJE
Da kalifornijski republikanski guverner Arnold Schwarzenegger nije skroz blesav, bolje rečeno, da oni iza njega koji povlače konce dobro znaju što rade, svjedoči njegov nedavni politički potez kojim ovaj hollywoodski bodybuilder pokušava dokinuti dvostranačje u toj američkoj državi. Schwarzenegger je, netom nakon što su na specijalnim izborima propali svi njegovi "reformni" prijedlozi – kao što su smanjene davanja za socijalu, obrazovanje i radnička prava, te smanjenje poreza za bogate, privatizacija i deregulacija tržišta - na mjesto šefice svog tima postavio članicu Demokratske stranke Susan Kennedy. Ovim mudrim potezom notorni će Terminator pokušati za svoju političku platformu dobiti podršku Demokratske stranke, budući da je Kennedy, iako nominalno pripadnica suprotnog političkog kampa, u pitanjima ekonomske i fiskalne politike itekako bliska idejama neoliberalne tržišne ekonomije koju zastupa Republikanska stranka.
Susan Kennedy zapravo je idealan kandidat za približavanje dviju navodno različitih političkih platformi; ona je u socijalnim pitanjima osvjedočeni liberal, budući da ima povijest zalaganja za pobačaj i istospolne brakove, a i sama je lezbijka udana za svoju partnericu, no istovremeno ima i povijest aktivnog zalaganja za politiku slobodnog tržišta, te je miljenica telekomunikacijskih korporacija.
S obzirom na njezin osebujni politički profil koji može zadovoljiti najrazličitije političke svjetonazore, imenovanje Susan Kennedy s oduševljenjem su pozdravile i Republikanska i Demokratska stranka, izuzevši ekstremnu kršćansku desnicu kojoj se ne sviđa njezina seksualna orijentacija. Schwarzenegger je tako uspio praktički uvesti jednostranačje, koje bi mu moglo omogućiti da, unatoč tome što se njegovim prijedlozima protivi većina kalifornijskog stanovništva, ipak realizira svoj politički program, kojemu je, pak, osnovni cilj uklanjanje restrikcija koje stoje na putu korporativnom načinu poslovanja.
U cijeloj ovoj priči ni nedavna egzekucija Stanleya "Tookieja" Williamsa nije bila slučajna - upućeniji kritičari tvrde da je smaknuće bilo kost koju je Arnie bacio ekstremnoj desnici u redovima Republikanske stranke, ne bi li time primirio njihov bijes zbog imenovanja lezbijke svojom desnom rukom. A sudeći prema mlakim reakcijama, ni vodeći kalifornijski Demokrati nisu bili naročito revoltirani egzekucijom, po svemu sudeći, rehabilitiranog gangstera.
PERUANSKA VLADA TUŽI AMERIČKO SVEUČILIŠTE YALE
POKRADENI MACHU PICCHU
Peruanska vlada najavila je podizanje sudske tužbe protiv američkog Sveučilišta Yale ukoliko joj ne vrati arheološko bogatstvo odneseno s mjesta drevnog grada Inka Machu Picchu prije stotinjak godina. Peruanci, naime, tvrde da su povjesničar Hiram Bingham i njegova ekspedicija između 1912. i 1915. godine "krivo razumjeli" tadašnji dogovor ili "ilegalno odnijeli" veliku kolekciju zdjela, alata, ritualnih predmeta i drugih artefakata s ruševina čuvenoga grada, dok je Bingham tvrdio da je za to imao "posebnu dozvolu" tadašnjeg peruanskog predsjednika Augusta B. Leguie.
David Ugarte, regionalni direktor peruanskog Nacionalnog kulturnog instituta tvrdi da su američkoj ekspediciji predmeti posuđeni, te da je Bingham tada rekao da će predmete "proučiti, a zatim vratiti". Pismo, pak, koje su odvjetnici Yalea nedavno uputili Peruu navodi da je "civilni zakonik iz 1852., koji je tada bio na snazi, dao Yaleu dozvolu za raspolaganje predmetima od vremena njihovog iskapanja pa do danas". David Ugarte navodi da postoje brojni dokumenti koji potvrđuju da je Peru u nekoliko navrata tražio povratak umjetnina, počevši sa zahtjevom iz 1917. godine, no da je sveučilište "svaki put odgovaralo s drugačijim opravdanjima" zašto ih ne može vratiti.
No, sada se približava stota obljetnica od otkrića Machu Picchua, pa su peruanski predsjednik Alejandro Toledo, inače domorodačkog podrijetla, i njegova supruga arheologinja, povratak umjetnina proglasili nacionalnim prioritetom. Dodatni je problem što Peru tvrdi da Yale posjeduje oko 5000 različitih artefakata, dok na Yaleu kažu da ih imaju samo 250. Ostali objekti koji nedostaju, kao što su mumije i predmeti od zlata, čini se, netragom su nestali.
Uprava Yalea tvrdi da su Peruu predložili kompromisno rješenje, odnosno nadgledani povrat većeg broja umjetnina, no da također očekuju od Perua da se sveučilištu "da dostojno priznanje za stoljetno čuvanje umjetnina i znanstveni doprinos njihovom istraživanju", kao i činjenici da zahvaljujući tim istraživanjima Machu Picchu svake godine posjeti oko pola milijuna turista.
Historičar Hiram Bingham u svoje je vrijeme imao nekoliko teorija o tome čemu je Machu Picchu zapravo služio – da je bio mjesto na kojemu su se obrazovali svećenici, da je bio posljednje utočište Inka u vrijeme španjolske invazije, ili pak da je taj grad bio izvorište čitavog carstva Inka, koje se protezalo od Kolumbije do Čilea i koje je trajalo stotinjak godina. Danas, međutim, stručnjaci tvrde da je Machu Picchu bio ljetna rezidencija indijanskog cara Pachacuteca.
ALARM GREENPEACEA
JAPANCI "TAMANE" KITOVE
Aktivisti Greenpeacea ovih se dana u malim gumenim brodovima bore protiv japanskih kitolovaca koji ih, među ostalim, tjeraju vodenim šmrkovima, no sudeći prema najnovijim vijestima, Japan ne samo da godinama krši zabranu izlova tih životinja, već bi sada mogao dobiti bitku kojoj je cilj ukidanje moratorija.
Prema podacima triju najvećih svjetskih lovaca kitova – Japana, Norveške i Islanda – sve su tri države ove godine samostalno povećale kvote za izlov, pa se očekuje da ove godine bude ubijeno najmanje 2000 tih životinja, od kojih su neke ugrožene vrste i na svijetu ih ima samo nekoliko desetaka. Međunarodni moratorij uveden 1986. godine ove su zemlje sustavno kršile tvrdeći da je svrha kitolova "znanstvena", a ne komercijalna, a, osim grupa za zaštitu životinja, nitko se na to nije naročito obazirao. Sada je, međutim, Japan po svemu sudeći uspio dobiti potrebnu većinu u Međunarodnoj komisiji za kitolov (IWC) da progura prijedlog za ukidanje moratorija i njegovu ponovnu legalizaciju u komercijalne svrhe, čime bi se ozakonila ionako postojeća prodaja i konzumacija mesa i drugih dijelova kitova.
Japan je, naime, posljednjih nekoliko godina vodio intenzivnu kampanju među malim zemljama u razvoju i uspio najmanje 14 takvih zemalja pridobiti na svoju stranu obećavši im zauzvrat velikodušnu financijsku pomoć. Među državama koje će podržati japanski prijedlog nalaze se i neke koje nemaju nikakvu tradiciju kitolova, dok neke druge, poput Malija i Mongolije čak nemaju ni izlaz na more. Zbog toga su organizacije za zaštitu prirode odlučile apelirati na države koje se protive izlovu kitova, prije svega Australiju, Novi Zeland, Veliku Britaniju i Sjedinjene Države, da se na Međunarodnom sudu pravde podigne tužba protiv država koje krše zabranu kitolova, no, kako sada stvari stoje, ova inicijativa dolazi prekasno. Prema riječima Marka Simmondsa, znanstvenog direktora Društva za zaštitu kitova i delfina, Japan je već prošle godine imao većinu u Međunarodnoj komisiji za kitolov, a administrativne prepreke koje su tada stajale na putu ukidanja moratorija ove su godine najvjerojatnije uklonjene.
Japan u međuvremenu već naveliko lovi, i to u moru oko Antarktika, području koje je IWC još prije 11 godina proglasio zaštićenim staništem kitova i u kojemu je lov potpuno zabranjen. Japancima, Norvežanima i Islanđanima najdraže su lovine kljunasti kit kojeg se najčešće susreće oko britanskih obala, sjeverni kit, kojeg Japanci najviše love u "znanstvene svrhe", veliki kit, najveći poslije plavog, i grbavi kit, čiji se broj posljednjih godina povećao zahvaljujući moratoriju, no sada je ponovno na meti japanskih kitolovaca.
NAJSKUPLJA STAVKA AMERIČKOG BUDŽETA U IRAKU
LATINOAMERIČKI PLAĆENICI
Prema pisanju svjetskih medija američka vlada u svojim vojnim operacijama nekoć u Afganistanu, a sada u Iraku, koristi latinoameričke plaćenike zadužene za najrizičnije poslove i plaćene desetak puta manje od američkih vojnika, čija su mjesečna primanja oko 10.000 dolara. U Iraku se trenutno nalazi oko 1000 južnoameričkih građana koji osiguravaju takozvanu Zelenu zonu u Bagdadu u kojoj su smještene američka i britanska ambasada, glavni stožer američke vojske i iračka ministarstva.
Za regrutiranje stranih plaćenika zadužene su privatne američke kompanije, a američka je vlada dosad navodno potrošila 30-ak milijardi dolara na osiguranje, što ovaj sektor čini najskupljom stavkom američkog budžeta za Irak, nakon poslova s naftom i izgradnjom. Osim potplaćenosti u odnosnu na američke vojnike koji u Iraku ostaju po tri mjeseca, a zatim se vraćaju kući na odmor, plaćenici iz Latinske Amerike imaju jednogodišnje ugovore bez ikakvih dopusta. Američka vlada regrutira strane vojnike iz zemalja kao što su Čile, Kolumbija, Honduras, Salvador i Nikaragva, a često su to profesionalni plaćenici koji već imaju iskustva u ratovanju po latinoameričkom kontinentu.
Najprofitabilnija američka kompanija koja se bavi ovim poslom je MVM Inc., koju su 1979. godine osnovala trojica bivših djelatnika američkih tajnih službi i čiji je najveći klijent upravo američki State Department. MVM Inc. osigurava 80 američkih ambasada diljem svijeta, a osim osiguranjem objekata i osoba, u Iraku se trenutno bavi i obukom iračke policije. Ostale kompanije koje unajmljuju strane plaćenike su 3D Global Solutions i Triple Canopy Operations, čiji irački ugovori, prema pisanju peruanskih medija, sadrže i stavku o "izuzeću vlade Sjedinjenih Država, posredničke kompanije i njezinih sestrinskih tvrtki od svake odgovornosti za bilo kakva potraživanja, gubitke, štete ili ozlijede koje se mogu dogoditi" potpisniku ugovora.
Peruanski mediji navode i da su Amerikanci, ne bi li uštedjeli na obuci plaćenika, u Hondurasu i Čileu podigli tajne kampove za obuke, te da u njima vojnike treniraju pripadnici američkih i argentinskih vojno-obavještajnih službi.
Oscar Aspe, bivši oficir čileanske vojske honduraškoj je novini La Tribuna potvrdio da se vojnike trenira za "osiguravanje važnih osoba, zgrada, luka i ambasada", a Bushovu je administraciju identificirao kao njihovog klijenta.
Američke kompanije, pak, tvrde da poslovi dodijeljeni Južnoamerikancima "ne uključuju borbe", te s gnušanjem negiraju da se radi o "plaćenicima". Francuska, pak, novinska agencija AFP objavila je nedavno svjedočenje jednog regruta iz kampa u Hondurasu po kojemu im je instruktor objasnio da će im "tamo gdje idu svatko biti neprijatelj", te da zbog toga moraju biti "nemilosrdni kada nekog bude trebalo ubiti, pa makar to bilo i dijete". Prema pisanju južnoameričkih medija, Peruanac Gutierrez Rubio prije nekoliko tjedana preminuo je od leukemije u bolnici u Limi, a sumnja se da je bolest izazvala izloženost visokim razinama urana u Iraku, odakle se Rubio vratio neposredno prije smrti.
IZRAEL
DRAKONSKA KAZNA
Izraelska je sudbena vlast osudila jednu svoju građanku na tri godine zatvora zato što je u više navrata posjetila izbjeglički kamp u Jeninu i tamo razgovarala s jednim od vođa terorističke organizacije Al-Aqsa Brigade mučenika, Zakariom Zubeidijem. Tali Fahima (29) nije, naime, učinila ništa drugo osim što je s čovjekom razgovarala, niti su ti razgovori imali ikakve konkretne posljedice, no ona je naposljetku prihvatila sudsku nagodbu, budući da je tužiteljstvo za nju tražilo doživotni zatvor zbog "davanja informacija neprijatelju i pomaganja terorističkoj organizaciji", za što se inače može dobiti i smrtna kazna.
Grijeh nesretne Fahime, inače tajnice u odvjetničkoj tvrtci, bio je taj da je željela shvatiti zašto palestinski teroristi ubijaju izraelske civile, pa je putem Interneta kontaktirala organizaciju i dogovorila sastanak sa Zubeidijem. Fahima je, prema vlastitim riječima, "cijeli život glasala za stranku Likud", a odgajana je "da mrzi Arape i vjeruje da je okupacija pravedna". No, vrag joj nije dao mira, pa je shvatila da je cijena njezine slobode ugnjetavanje Palestinaca, što "nije mogla prihvatiti". U želji da shvati što motivira teroriste nekoliko se puta susrela s vođom Al-Aqse, a to joj je, osim zatvorske kazne, donijelo i etiketu izdajnice i "terorističke kurve" po izraelskim novinama.
Tužiteljstvo je na temelju informacija izraelskih tajnih službi tvrdilo i da je Zubeidi Fahimu pokušao regrutirati, što je ona navodno odbila, te da je neprijatelju otkrila važne informacije u vrijeme jedne izraelske vojne operacije u izbjegličkom kampu u Jeninu, no ovdje se, čini se, radilo o pokušaju izraelske vojske da sa sebe spere sramotu zbog dokumenta koji je izgubio jedan izraelski vojnik. Fahimini odvjetnici i svi ostali koji je podržavaju tvrde, pak, da je ona ovako strogo kažnjena zato jer je prekršila tabu koji ne dozvoljava pokušaje razumijevanja ljudi kao što je Zakaria Zubeidi i prkosila službenom stavu da takve ljude motivira isključivo slijepa mržnja prema Židovima.
BRAZIL
"HOLOKAUST U RIJU"
Jedna je stanovnica brazilskoga grada Rio de Jeneira odlučila renovirati svoju kuću izgrađenu u 19. stoljeću, a radnici koji su iskopali dvorište da bi provjerili kvalitetu temelja u zemlji su pronašli tisuće ljudskih kostiju. Uskoro se ispostavilo da su ljudski ostaci pripadali afričkim robovima dovedenima u Brazil tijekom 18. i 19. stoljeća, a da je kuća izgrađena na nekadašnjem portugalskom Groblju novih crnaca, kako se groblje tada službeno nazivalo.
U temeljima kuće smještene u starom dijelu Rija pod imenom Gamboa radnici su dosad iskopali 5563 komada kostiju i zuba, a izrezbarene šare na nekima od njih svjedoče da se radilo o ljudima koji su živjeli u okolici rijeke Kongo u Mozambiku, te u Južnoj Africi. Stručnjaci iz Rija kontaktirali su i svoje kolege iz New Yorka, budući da su građevinski radnici i tamo, prilikom gradnje nebodera na donjem Manhattanu prije nepunih 15 godina, također otkrili ostatke robova i oslobođenih crnaca.
Andre Zambelli, direktor Odjela za kulturno naslijeđe Rio de Jeneira, kaže da je ovo "zasigurno jedno od najvažnijih gradskih otkrića, jer pruža materijalni dokaz za ono što piše u udžbenicima iz povijesti – da je u toj zemlji postojala trgovina robljem". Kaže i da je između 1769. i 1830. godine na groblju u Gamboi vjerojatno pokopano 20.000 tijela robova, no i da nitko ne može reći točan broj jer se o tome nije vodila evidencija.
Upravo je Brazil bio najveće tržište robljem u "novom svijetu", a pretpostavlja se da je polovica od 10-ak milijuna Afrikanaca dovedenih u južnu i sjevernu Ameriku ostala u Brazilu, gdje su radili u rudnicima zlata i dijamanata, te na plantažama kave i šećera. Kada je sredinom 18. stoljeća Rio postao glavni grad Brazila, a viši slojevi počeli izražavati nezadovoljstvo obližnjom tržnicom robljem, djelatnost je premještena u kvart Gamboa, gdje su se uskoro počeli pokapati robovi koji bi umrli prije nego bi ih trgovci uspjeli prodati.
Organizacije koje se bore protiv diskriminacije Brazilaca afričkog porijekla brazilski period ropstva nazivaju "holokaustom Rija", tvrdeći da su i suvremene vlade nastavile diskriminacijsku praksu prema tom dijelu naroda. Čak polovica od 183 milijuna Brazilaca su crnci ili miješane rase, a prema podacima Ujedinjenih naroda čak 70 posto najsiromašnijih Brazilaca čine crnci, dok ih je među bogatima samo 16 posto.
Andre Zambelli želi u Riju izgraditi muzej na otvorenom, te organizirati ture od luka do groblja, preko tržnica na kojima su robovi izlagani i prodavani, no ujedno je i skeptičan da će mu to poći za rukom, budući da vlasti ne pokazuju interes za očuvanjem ostataka robova i priznavanjem vlastite povijesti. Vlasnica kuće koja je otkrila groblje, pak, kaže da joj susjedi zamjeraju što je o postojanju groblja obavijestila gradske vlasti, no kaže i da će se boriti da se patnje ovih Afrikanaca ne zaborave.
