Planirate li vi uopće izaći na izbore, pitala ga je novinarka, jer joj očito izgleda pospano u odnosu na čelnike drugih stranaka. Oni već uvelike ulaze u predizborna savezništva, pa Sanader drži uz sebe HSP i HSLS, a Pusić slične signale šalje prema HSS-u i, također, HSLS-u.

Samo se Račan, eto, drži po strani i ne daje pretjerano vidljive znakove života. A ne, usprotivio se on, SDP se ne izležava, ali ne spada ni u one koji kao Sanader manipuliraju drugim strankama, a nije ni toliko nervozan da bi trčao pred rudu.
 
Njegov izbor su HNS i HSS, ali neće im se udvarati niti kupovati njihove simpatije, nego pušta da "izvuku neke pouke iz vlastitog iskustva" (uključuje li to i iskustvo donedavne koalicije SDP-HNS u Zagrebu, nismo čuli). Drugim riječima, Račanova stranka neće se ponašati kao ženik, nego kao udavača i čekat će da drugi povuku prvi potez.
 
Nije dugo čekao. Već sutradan HNS je uzvratio da oni imaju svog premijerskog kandidata, što će reći da će prihvatiti Račana za koalicijskog predvodnika samo ako on prihvati Čačića za premijera, a to praktički znači odbijenicu. Iz HSS-a nije stiglo ni toliko, oni neće ni razmišljati o koalicijama prije izbora.
 
Što je najgore, to je samo odsječak lošeg stanja na širem planu. Trenutno nema nijedne parlamentarne stranke koja javno izražava želju koalirati sa SDP-om, dok s druge strane nema nijedne koja bi to izričito isključivala s HDZ-om. Ukratko, SDP nikada nije bio usamljeniji nego danas, što, doduše, ima i jednu prednost.
 
Jedino on može reći da je ovog trenutka prava opozicija HDZ-u, i lukavi Račan još bi na tome mogao profitirati, tj. nagurati stranku na proklamiranih 33 posto. Ali, on sam istodobno je i najveći hendikep stranke, jer nakon najave povlačenja s njenog čela, ova bi mogla biti zanimljiva koalicijskim partnerima samo s profiliranim Račanovim nasljednicima, ili s profiliranom alternativom HDZ-u.
 
A SDP nema ni jednog ni drugog. Nema, što je najgore, ni ideja što bi sada trebao napraviti sa sobom, što, istinabog, važi i za HDZ, koji otpočetka ne zna što s vlašću (izvan već zacrtanog približavanja Evropskoj Uniji, gradnje prometnica i drugog). Ali, barem stvara privid kretanja, tako da prvi put imamo vlast koja izgleda aktivnije i mobilnije od opozicije.
 
Doduše, to čini s toliko grešaka da postaje već sasvim nesnosno, i kada bi mogao, čovjek bi joj najradije podvalio Račana, koji bi svojom usporenošću te greške zasigurno stavio u prihvatljive granice. Dok bi SDP-u podvalio Sanadera, koji bi svojom lokomotivnošću i razmahanošću sto posto nagurao onih 33 na barem 51.

Marinko ČULIĆ