Gospodine Nobilo,

vidim da ste polemiku s Feralovim urednikom Ivicom Đikićem pokušali dignuti na "višu" razinu, pa se u svom pismu u prošlom broju Ferala obraćate meni. Dakako, namjera mi nije arbitrirati u tom sporu, kojega zapravo i nema, budući da svi vaši tobožnji protuargumenti na argumente Ivice Đikića ne sežu dalje od sitnog notarskog šićara i igre datumima oko toga je li se to nešto sa spornim građevinskim dozvolama zbilo "prije" ili "poslije" Bandića, kao da taj nije vječan, nego me više intrigira vaš prijeteći zahtjev za našom isprikom.
 
E sad, nije da je meni problem ispričati se, štoviše, jedva bih dočekala tu mogućnost, umjesto drhtanja pred vašom prijetnjom o poduzimanju zakonskih koraka ukoliko se opet usudimo taknuti u vaš lik i djelo. Samo kojemu Nobilu da se ispričam? Nekadašnjem uglednom branitelju feralovaca od Tuđmanovih nasrtaja? Ili Nobilu, odvjetniku Tuđmana, Šuška i njihove agresije na Bosnu pred haškim sudom? Ili Nobilu, odvjetniku mafijaša i zločinačkih organizacija? Ili pak Nobilu, vlasniku odvjetničkog ureda koji mi je u jeku jednog gadnog sudskog procesa naprasno otkazao punomoć, a da sam o tome da me odbija dalje braniti saznala ne od njega nego od suda u Zagrebu, a sve zbog toga što se u svojim tekstovima u Feralu nismo složili s učestalim tvrdnjama toga Nobila da je njegov štićenik Miroslav Kutle sam anđeo na zemlji, a nipošto ne pretvorbeni mufljuz? Ili bi isprika trebala ići Nobilu, friškom i "vještom" trgovcu nekretninama?
 
Vidite da nije lako, a opet, nekako mi je glupo ispričavati se tolikim ljudima istoga prezimena, čitavom klanu Nobilo, samo zato jer smo pisali o jednome Nobilu. Eto, shvatite moju zbunjenost jedinim razlogom uskraćivanja željene isprike.

-- Heni Erceg, glavna urednica Feral Tribunea

PRAVO NA KRITIKU
23. veljače, 2006.

Ovih dana pratimo različite odjeke svjetske javnosti na satiričke crteže o proroku Muhamedu, između ostalog i polarizaciju krajnjih stavova: jedan po kojemu ne smije biti zapreka slobodi izražavanja o društveno važnim stvarima, kakav je na primjer odnos religije prema netoleranciji i nasilju, i drugi, po kojemu ni u tako važnim stvarima sloboda izražavanja ne smije povrijediti neke tabue ili pak preosjetljivosti vjerskih i političkih interesa. Ta dva stava su toliko udaljena da je teško zamisliti kako bi ih i najnepristraniji i najzreliji sud mogao svojim pravorijekom pomiriti.

U isto vrijeme, u Hrvatskoj se nepristranost i zrelost sudstva ponovno sramoti, po tko zna koji put, u jednom mnogo jednostavnijem sporu o opravdanosti društvene kritike i satire. Ovdje jedan sudac kažnjava Feral Tribune s 50.000 kuna duševne bolnine zbog fotomontaže jednog pjevača, jedne urednice HTV-a i slika ustaških vrhovnika u povodu dopuštanja dotične urednice da televizija prikaže glazbenu balkanijadu s ustaškim poklikom “Za Dom spremni!”.
 
Ostavimo zasad na stranu i vrapcima poznati skandal najprizemnije politizacije dijela hrvatskog pravosuđa, što pomamno buja u takozvanim palačama pravde od Zagreba, Karlovca i Osijeka do Gospića, Splita i Dubrovnika, pa postavimo ovo pitanje: kako to da upravni organi HTV-a nisu vidjeli nikakav grijeh u toj fašističkoj provokaciji koja evidentno izaziva političku i nacionalnu mržnju inkriminiranu Kaznenim zakonom (a da su ga vidjeli i zbog njegova emitiranja se ispričali mogli su pomoći jednom sucu da shvati spomenutu satiričnu montažu kao odgovor na činjenje i širenje krivičnog djela; zamislimo tek što bi se dogodilo u medijima i sudstvu Njemačke da glavni kanal tamošnje televizije servira masovni dernek s klicanjem “Sieg heil!”), ali da su isti upravni organi HTV-a vidjeli u emisijama Denisa Latina i Tihomira Ladišića toliki grijeh tobožnje političke neobjektivnosti da je te grešnike trebalo pod hitno i javno sankcionirati?
 
U redu, zna se! Poreski obveznici i pretplatnici nastavljaju plaćati takve divote našeg sudstva i dalekovidnice - kod čega je značajno da dobar dio naroda sve to upravo hoće. No, i čitaoci Ferala i slobodne civilne udruge također će nastaviti braniti građansku pamet i hrabrost ovoga tjednika, koji je već preko petnaest godina na likvidatorskom nišanu vladajućeg nacionalizma.

-- Nikola Visković, član Hrvatskog helsinškog odbora

ZAGREBAČKA SRAMOTA
23. veljače, 2006.

Hrvatsko društvo pisaca zaprepašteno je nad činjenicom da je skupina zastupnika Skupštine grada Zagreba inicirala smjenu predsjednice Skupštine Tatjane Holjevac zbog njezina pokroviteljstva nad svečanom promocijom knjige autobiografskih zapisa Jože Horvata “Svjedok prolaznosti”.

Najstariji član naše književne udruge devedesetgodišnji Joža Horvat, klasik je hrvatske književnosti, pisac niza kapitalnih djela: romana “Sedmi be”, “Mačak pod šljemom”, “Ni san ni java”, potom jednog od ponajboljih naših putopisa “Besa”, vrhunskih djela dječje književnosti “Operacija Stonoga" i “Waitapu”, filmskog scenarija “Ciguli miguli”, zbog kojega je pedesetih godina bio izložen dogmatskoj represiji. Joža Horvat je dobitnik niza najviših književnih nagrada i priznanja: Nagrade grada Zagreba, Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo, dviju nagrada Večernjeg lista za kratku priču, nagrada "Grigor Vitez" i "Ivana Brlić Mažuranić" za dječju književnost. Godine 2005. bio je kandidat za uglednu međunarodnu Andersenovu nagradu.
 
Pitamo se: zar je doista krimen za grad Zagreb i Gradsku skupštinu da budu pokrovitelji obljetničke promocije autobiografije našega poznatog pisca i antifašista? Kao književnici, držimo da je pokretanje inicijative za smjenu predsjednice zbog pokroviteljstva nad promocijom našega velikog pisca barbarski, primitivan čin!

-- Hrvatsko društvo pisaca

KULTURNO OBNAŠANJE
23. veljače, 2006.

U listu The Independent (30. siječnja 2006.) koji su mi dali londonski prijatelji, pročitao sam neobičnu vijest, gotovo nemoguću u našem podneblju. Naime, novoizabrani predsjednik Bolivije, prvi izvorni domorodac, Indios, na tom položaju, odrekao se polovice svoje, po parlamentu odobrene plaće... A to isto zahtijeva i od svojih ministara. Postignuta ušteda omogućit će da se namjesti dodatnih 3800 učitelja i nastavnika.

Prema onoj staroj latinskoj “Nomen est omen” Morales je očigledno moralan čovjek. Ne treba sumnjati da su i naši visoki dužnosnici i ministri moralni ljudi. Premda im se ime ne uklapa u spomenutu latinsku uzrečicu, njihov moral neće ih, hvala Bogu, zavesti da slijede Moralesov primjer. Jer kuda bi nas to dovelo? Polovicu svoje plaće davati za zbrinjavanje osiromašenih ili bolesnih građana i penzionera. Ili možda za pomoć legijama nezaposlenih radnika? Takvo što moglo bi kod europskih dužnosnika s podebelim džeparcem dovesti do porasta sumnjičavosti glede našeg ulaska u EU. Moralesov moralni poučak nije bez vraga, jer minira opće prihvaćene norme ponašanja na vlasti. Možda stoga ne bi bilo loše da, kao znak upozorenja i konzultacije radi, Hrvatska privremeno opozove svog veleposlanika u Boliviji.

-- Mirko Mirković